Wednesday, August 09, 2006

Duša

Taj pojam podrazumijeva onaj dio čovjeka koji je stalan i koji preživljava smrt njegovog fizičkog tijela. Alegorički, taj pojam može da se odnosi na samu suštinu nečega. U religijskom, duhovnom i ezoteričkom žargonu, ta riječ se koristi u svakojakim značenjima koja često čovjeka dovode do konfuzije.

Duša obično podrazumijeva onaj dio čovjeka koji je permanentan u smislu opstanka nakon fizičke smrti i specifično pripada jednoj određenoj individui a istovremeo ne i nekoj drugoj. Na primjer, jedan ‘organski portal’ ili ‘pre-adamični čovjek nema dušu u tom smislu, iako bi kod njih mogla da postoji neka vrsta ne-individualizirane animirajuće energije na mjestu gdje se normalno nalazi individualna duša. S tim u vezi, ta vrsta duše se smatra fragmentom grupne duše iz 2-gog denziteta.

Ukoliko duša egzistira u jednom takvom smislu, onda ona može bi manje ili više razvijena. Ukoliko ona i postoji, može se desiti da ona nema mnogo upliva na to kako čovjek živi svoj život. Ona većim dijelom može da spava, što se obično i događa i kao takva je odvojena od doživljaja uma i tijela. Ovdje se možemo poslužiti onom starom gnostičkom Parabolom o Kočiji, u kojoj se čovjekovo biće poredi sa jednom kočijom, odnosno, konjskom zapregom, gdje sama kočija ili kola, simbolizira čovjekovo fizičko tijelo, konji predstavljaju njegove emocije, osjećanja i strasti; kočijaš predstavlja jedan intelektualni sklop koji je sposoban da rezonuje (Ličnost) a u kočiji se nalazi i jedan putnik, koji je ujedno i njen gospodar (Duša). U svom normalnom stanju, cijeli taj sistem bi trebao da bude u jednom besprekorno skladnom odnosu i perfektno da funkcioniše – kočijaš drži uzde čvrsto u svojim rukama i upravlja konjima i kočijom u pravcu i na način koji mu gospodar nalaže. Međutim, u praksi je stvar prilično drugačija jer putnik u kočiji spava a kočijaš koji se nalazi u nekoj vrsti transa smatra da je on gospodar kočije. Tako on putnika u svojoj kočiji nije ni svjestan ili je zaboravio na njega.

U tom smislu, u nekim gnostičkim učenjima smatra se da bi kočijaš trebao da se "probudi" tj. poveže sa svojim višim centrima te tako stekne uslove za povezivanje sa svojim – "istinskim Ja", gospodarom (putnikom u kočiji), koji bi se tek tada razbudio i preuzeo upravljanje kočijom tj. čovjekovim bićem. Tako, s gnostičkog aspekta, na kočiju, odnosno, kočijaša, gleda se kao na nešto što ima potencijal za razvoj ili napredak a ukoliko se taj potencijal ne iskoristi, kočija veoma lako može završiti u provaliji. Čini se da je čovjeku potrebno da prethodno ostvari određeni stepen razvoja svog bića prije nego što se njegova duša usidri u njemu kao jedan svjestan gospodar misli, osjećanja i fizikalnosti.

U sklopu filozofije new-age pokreta, pod dušom se smatra sve ono što se podrazumijeva kao svijest i namijerno napušta tijelo, dozvoljava astralno putovanje, proizvodi vidovnjačke efekte itd.. Za razliku od toga, učenje 4-ti Put traži načine da se prvo duša dovede u tijelo, ukoliko ona postoji. Duša prvo treba da preuzme vlast nad svojom vlastitom inkarnacijom od svih sila ličnosti, bioloških i drugih, koje normalno upravljaju tijelom, odnosno, koje upravljaju cijelom "priredbom."

Međutim, duša tu nije potpuno odsjećena, nego se manifestuje u smislu povremenih impulsa svijesti, dubokih emocija, osjećaja nekog dubljeg smisla u svom životu itd. Čovjek je tu, iako ne pod direktom upravom svoje duše, još uvijek odgovoran za sve svoje postupke. Prema uobičajenom stanju stvari, duša ipak mora da karmički plati za sve greške i štetu koju je čovjekova ličnost napravila, mada ona nije bila ta koja je njome upravljala.

Možda je to razlog zašto u vezi s tim, Gurdjieff kaže: "Blagosloveni je onaj koji ima dušu; blagosloven je i onaj koji je nema; ali tuga i jad će zadesti onoga koji ju je imao u sebi u začetku.'

Čak i u sklopu učenja 4-ti Put, duša nema fiksno značenje. Tu se ona nekada pominje kao astralno tijelo a u nekim slučajevima se tvrdi da ju čovjek mora sam proizvesti iz ‘sirovih materijala’. To onda podrazumijeva opstanak nakon smrti. Međutim, ako je duša napola izgrađena, onda ona može da se zaglavi u "limbu", jer se ne može razgraditi a ne može se ni inkarnirati u ljudskom tijelu.

Za vrijeme jedne inkarnacije, duža može da raste a može i da se ‘smanjuje.’ On nije nepokretna ili nepromjenljiva. Upuštanje u magiju u smislu upravljanja višim spiritualnim silama da bi se nešto dobilo na zemlji može npr. da ošteti dušu. Duša nema vezu sa čovjekovim intelektualnim kapacitetom, fizičkim čulima ili fizičkom kondicijom, ali se čini da, da bi se ona inkarnirala, DNA u fizičkom tijelu mora na neki način da bude kompatibilna s njom. Interakcija duša-DNA može takođe da bude dvosmijerna ulica, gdje DNA u jednu ruku predstavlja preduslov, a u drugu, duša utiče na nju svojim prisustvom, te je tako na neki način može i modificirati.

Čini se da riječi duh i duša imaju veoma usko ako ne isto značenje, mada se ponekad upotrebljavaju u različitom kontekstu. Ponekad riječ duša ima značaj emocija. dok riječ duh podrazumijeva nešto generalnije. Tako neko može da osjeća nešto iz dubine svoje duše ali ne i iz dubine svog duha.

~***~

Hm, šta vi mislite o duši i o tome kako se ona manifestuje u vama, a pogotovo, - koliko ona im uticaja na vaše razmišljanje i ponašanje u ovom životu?!