Thursday, March 16, 2006

Satanski Stihovi

Došlo vrijeme, nemere se dihat
A od muke, nemerem ni pričat
Oj Hrkljušu jebalo te Pismo
Pa, mi ljudi različiti nismo

Para nemam ni somun da kupim
A oš’ da te ja u dupe ljubim
Mati nema ni za stan da plati
Fata mi se na užetu klati

Dok se tebi mi moramo divit
Od gluposti nemere se živit
Cijeli život patim se i grebem
Majku li ti fašističku jebem

Džubre jedno, tebi je milina
Da patimo zbog tvojih doktrina
Jebalite ti mentalni okovi
Sveštenici, hodže i popovi

Zemlja gori, psihopate prijete
Sjebaće nas, od glave do pete
Silaz’ dolje, svega ovog glede
Razbiću te, rahmeta mi dede



autor: mali Mujo

(Psssst - nemojte ovo nikom pričat, da vam ne bi bilo … žžžk)

Monday, March 13, 2006

Psihopatija – načini zaštite

Bez obzira što psihopate imaju neke zajedničke generalne osobine, svaki slučaj je na neki način specifičan, te ga tako treba i posmatrati. Generalno, s obzirom da se od psihopate ne može očekivati nikakvo dobro, onda je potrebno poduzeti određene mjere zaštite i te mjere moraju biti bazirane na znanju, odnosno, razumijevanju tog mentalnog poremećaja i cijele problematike u vezi toga.

Uopšteno govoreći, postoje 3 metode, mada granice između njih ponekad nisu potpuno jasne.

Prva metoda podrazumijeva presjecanje svih veza, druga, držanje psihopate na distanci a treća je da ulazak u direktan sukob. Za ovu posljednju metodu potrebno je veliko znanje i razboritost.

***

Problem je u tome što psihopatija ima i svoju ‘metafizičku’ pozadinu, odnosno, postoje tu neke stvari koje su naoko nevidljive ali se događaju kod interakcije sa psihopatom. Ja bih to ‘slikovito’ opisao kao formiranje jedne “eterične” veze između psihopate i žrtve. Radi se o nečemu sličnom jednom nevidljivom “crijevu” koje on “zakači” za žrtvu i kroz koje je u stanju da crpi energiju iz nje, odnosno, djeluje na nju čak i kad nisu u fizičkom kontaktu (mada, kako se čini, ta energija ne završava kod njega). S tim u vezi, nije slučajno što ih neki nazivaju “energetskim vampirima”. Dakle, oni su takođe u stanju da utiču na čovjeka, mijenjaju njegovo psihičko stanje i raspoloženje sa distance, za šta ću možda navesti neke primjere u nekoj od sljedećih poruka na ovu temu.

Prva i najvažnija stvar koja mora biti jasna je ta da normalni ljudi imaju tendenciju da vjeruju kako su svi ljudi u suštini dobri i da je u onima koji se zločudno ponašaju moguće “probuditi onu dobrotu u njima”. To je prva ZABLUDA koje se moramo otarasiti. Psihopatu ne možeš nikad promijeniti u normalnog čovjeka! Isto tako, za opravdavanje ili racionalizaciju njihovih postupaka ne treba trošiti energiju. Kad se to shvati, shvatiće se i to koliko je cijela situacija u kojoj se nalazimo u suštini - tragična. Neki će se možda čak i sažaliti na njih, jer nisu oni krivi što su kao takvi rođeni (ili kasnije doživjeli odredena oštećenja na mozgu koja su dovela do te ‘karakteropatije’).

Istovremeno, u svom normalnom stanju, psihopata djeluje kao PREDATOR!

Dakle, na kraju se sve svodi na to - kao da je neko stavio u arenu normalnog čovjeka i psihopatu gdje su oni na neki način osuđeni da vode bitku “na život i smrt”. Što je najgore, normalan čovjek često nije ni svjestan gdje se nalazi nalazi i s kim, a o poznavanju nekih efikasnih metoda odbrane, da ne pričamo!?

S obzirom da se tu često radi radi o spašavanju “žive glave” odnosno “razuma” ili integriteta čovjekovog bića, prva metoda je ono što se najčešće preporučuje. Dakle, presijecanje svih veza. Međutim, nekada to nije lako, pogotovo ukoliko shvatimo da neki član naše porodice, odnosno, rodbine potpada pod tu kategoriju. Istovremeno, činjenica je da ukoliko je npr. čovjekov bračni partner psihopata, taj čovjek nema šanse za bilo kakav napredak u životu. Ako zamislimo da u takvom braku ima i djece, onda je komplikovanost situacije jasna. Istovremeno, jedino rješenje podrazumijeva prekid veze ukoliko se nastoji sačuvati lični integritet.

Naravno, ukoliko je neko od rodbine psihopata, u lakšim slučajevima može se preduzeti strategija koju je Gurdžijev nazvao “igranje uloge”. Na primjer, ukoliko te ta osoba posjeti, onda igraš ulogu dobrog domaćina čisto da bi olakšao život i sebi i drugima. Istovremeno znaš da je stvar privremena i težiš da izbjegneš svaki konflikt. Kod konverzacije se držiš tema koje su bliske toj osobi i ne zalaziš nigdje duboko. To je vrsta konverzacije koju je čini mi se takođe Gurdžijev nazivao “namakanje graha”. Recimo, ako je punica ili svekrva u pitanju, priče o metodama kuvanja pasulja, kiseljenja kupusa, sušenja slanine … itd. mogu se pokazati sasvim korisnim. Naravno, i to može da traži dosta energije, međutim, mnogo manje od one koja bi se utrošila u slučaju izbijanja konflikta. (Ovdje ne moram ni naglašavati da situaciju da ti se ista osoba zastalno useli u kuću, odnosno, neki zajednički život - treba po svaku cijenu izbjeći!)

Druga metoda se može koristiti, na primjer, ukoliko ti je neki kolega s posla psihopata, odnosno, neko iz tvoje okoline s kim ne možeš prekinuti sve veze tj. moraš ulaziti u neku vrstu interakcije. To podrazumijeva da čovjek mora povući liniju preko koje ga ne smije pustati a istovremeno uspostaviti određeni vid ko-egzistencije. Ova metoda traži malo veće znanje i lični integritet jer je potrebno psihopati dati na znanje da si ga ‘pročitao’, odnosno, da imaš tu sposobnost da mu se efikasno suprostaviš, ukoliko se za tako nešto ukaže potreba a na njemu je to da se potrudi da se ta potreba ne ukaže. Radi se o nekoj vrsti verbalnog ili prećutnog “dogovora” da jedan ne zalazi na područje drugog. Istovremeno, tu moramo biti na jednom stalnom oprezu. Mi ćemo primjetiti kako on manipuliše druge ali nećemo direktno intervenisati ukoliko on te druge ne pokušava da okreće, odnosno, koristi protiv nas.

U prethodnom izvodu iz materijala kojeg je napisao Lobacevski, pomenuto je da je određeni procenat ljudi “prijemčiv” za psiho-patološki materijal i da oni lako postaju žrtve psihopata, odnosno, marionete u njihovim rukama. Na žalost, prema nekim procjenama tu se radi o otprilike 20% ljudi, što je prilično veliki procenat! (Moguće je da je ovaj procenat i mnogo veći?!) S obzirom na njihovo mentalno stanje, njima se takođe ne može pomoći, niti to treba pokušavati. Takvog, kad bi i uspjeo na silu odljepiti od psihopate on bi se zaljepio za tebe. Njima treba vođa, neko ko će im govoriti šta da misle i šta da rade.

U vezi toga koliko je bitno ne dozvoliti psihopati da pređe ni za “centimetar” određenu granicu koju smo zacrtali, moramo imati na umu neke bitne karakteristike njihovog ponašanja.

“Kamilizacija čovjeka”

Ono što se tu zbiva metaforično je prikazano u sljedećoj paraboli:

Jednom davno spremio se jedan Arap da pređe preko velike pustinje. Tako, prije nego što je krenuo na put on je dobro napojio i nahranio svoju kamilu, uzeo je sve što mu je trebalo za put a onda su krenuli. Već prvog popodneva počela je pješćana oluja. Arap je brzo postavio šator i zavukao se unutra da se zaštiti od oluje. Ubrzo zatim, kamila mu je rekla: “Gospodaru, pusti me da gurnem nos unutra jer mi pijesak ulazi u njega. Ukoliko se udavim, onda te neću moći prenjeti preko pustinje. Tako je Arap pustio kamilu da gurne nos u šator. Kratko nakon toga, kamila je rekla: “Gospodaru, dopusti mi da sklonim oči pod šator, pijesak mi ulazi u oči, ako osljepim onda neću te moći prenjeti preko pustinje.” Tako je Arap pustio kamilu da skloni oči ispod šatora.” Malo zatim, kamila je opet progovorila: “Gospodaru, pusti me da sklonim uši ispod šatora, …itd.” Na kraju, kamila je naravno istjerala Arapa iz šatora, tako da se on sada našao napolju izložen oluji.

***

Ovaj proces “kamilizacije” je tipičan za psihopatu. Ukoliko mu počnemo popuštati tj. puštati ga na naš “teren”, on se neće smiriti sve dok ga potpuno ne preuzme. Dakle, čovjek ni u kom slučaju ne smije dopustiti da bude “kamiliziran”. Kamila će pri svemu tome rado da igra na kartu njegove savijesti, dok je ona, istovremeno, – NEMA!

Ovdje se mora biti odlučan i beskompromisan!!!

Treća metoda

Ova metoda je prilično opasna. Nju može primjeniti samo onaj koji poznaje suštinu problematike, kao i sve moguće konsekvence sukoba s jednim psihopatom, pogotvo onih “većeg kalibra”. Tu se radi o ulasku u direktan konfikt sa njim, odnosno, njegovom raskrinkavanju što podrazumijeva uništenje njegove piramide koju je on uporno i mukotrpno stvarao. Psihopata će se ovdje boriti SVIM sredstvima da održi svoj položaj i kontrolu. Ovdje normalan čovjek mora istovremeno raditi na odbrani i napadu. Ovo se primjenjuje kad čovjek odredi na osnovu lične percepcije da je neki psihopata “prevršio svaku mjeru”. Tu se mora imati na umu da sve to može ići čak dotle da psihopata neće prezati ni od toga da fizički likvidira ‘napadača’ a istovremeno psihopata kojem je srušena njegova piramida često ima tendenciju da izvrši samoubistvo jer mu tada život postaje besmislen. Stvar je po svojoj suštini tragična.

***

Prateći ovu tematiku na nekim stranim forumima, na nekoliko mjesta sam naišao na jedan prilično tačan metaforički opis onoga šta se zbiva kad se normalan čovjek nade u direktnoj interakciji sa klasičnim psihopatom: - “caught as a deer in headlights”.

Kad se u noći, na nekom putu, jelen ili srna nadu uhvaćeni u snopu automobilskih svjetala, oni se momentalno paralizuju kao da su hipnotisani i tako nisu u stanju da reaguju, te obično bivaju pregaženi. Isto tako, normalni ljudi, nesvjesni ove problematike, obično bivaju “pregaženi” od strane psihopata a da nisu bili ni svjesni šta im se desilo.

Psihopate na internetu takođe nisu nimalo naivan problem. Ukoliko nemaju svoj vlastiti forum, prilikom svog rada na drugim forumima oni će ulaziti u interakciju sa članovima na dva nivoa, vidljivom i nevidljivom. Ovaj prvi podrazumijeva javne poruke koje svako može da vidi a drugi podrazumijeva ‘regrutaciju’ kadrova koju oni obavljaju uz pomoć privatnih poruka upućenih osobama koje smatraju pogodnim. Naravno, te poruke vide samo oni koji ih primaju (oni mahom nisu svjesni da ih ovaj šalje i mnogim drugima!?). I sada samo trebamo zamisliti šta se zbiva kad jedan inteligentniji psihopata vrbuje 20% članova nekog foruma!? Ne samo što on onda počinje da manipuliše njihovu svijest i percepciju, nego ih koristi i kao ‘proksije,’ te tako pokušava da manipuše i cijeli forum.

***

I na kraju, buđenje podrazumijeva jedan Put koji vodi kroz objektivnu realnost a psihopatija, kao stanje svijesti određenih individua i kao čest izvor zla - čini jedan njen vema značajan dio.

Kad se o manipulaciji ljudskih bića radi, psihopate nisu ništa manje značajni ili opasni od zločudnih vanzemaljaca. I jedni i drugi rade na sličnim ‘frekvencijama,’ te tako mogu da budu pogubni po ljudsko biće. Tragikomično je to što danas postoji sve više onih koji tvrde da “znaju skoro sve” o vanzemaljcima, dok isti ti ne znaju gotovo ništa o psihopatiji!? Znači, većina njih nije u stanju da prepozna psihopate i da izađe na kraj s njima, dok su istovremeno uvjereni da su “hiperdimenzionalne tehnike” kojima raspolažu efikasne protiv vanzemaljaca, mentalnih programa i ko zna čega sve ne!? Kuriozitet, zar ne?!

Ignorisanje psihopatije kao važnog dijela objektivne realnosti, čini čovjeka slijepim, ranjivim i lakom žrtvom tih individua.



______________________
Znanje spašava - ali samo one koji su u stanju da ga – primjene!

Thursday, March 09, 2006

Šizoidna psihopatija

(iz knjige: Political Ponerology: A Science on The Nature of Evil adjusted for Political Purposes; Andrew M. Lobaczewski, Ph.D.)

Šizoidna psihopatija je izolovana još od strane prvih osnivaća moderne psihijatrije. Još od početka ona je tretirana kao jedan lakši oblik istog nasljednog faktora koji uzrokuje podložnost šizofreniji. Međutim, ova poslednja veza ne može se ni potvrditi, niti negirati uz pomoć statističkih analiza a u to vrijeme nisu bili pronađeni ni biološki testovi koji su bili u stanju da riješe ovu dilemu. ...

Literatura nam pruža više opisa različitih oblika ove anomalije, čije se postojanje može pripisati promjenama u genetičkim faktorima ili razlikama u drugim individualnim karakteristikama ne-patološke prirode. Sada ćemo skicirati neke uobičajene karakteristike ove podvrste.
Ljudi koji su zahvaćeni ovom anomalijom su preosjetljivi i nepovjerljivi, međutim, oni veoma malo obraćaju pažnju na osjećanja drugih, skloni su da zauzimaju ekstremne pozicije i rado se osvećuju za male uvrede.

Oni su ponekad ekcentrični, odnosno, čudaci, po svojoj prirodi. Njihov slab osjećaj za psihološke situacije i realnost navodi ih da pogrešno i negativno interpretaju namjere drugih ljudi.
Oni se lako uključuju u aktivnosti koje su kobajagi moralne, međutim, koje u suštini nanose štetu i njima i drugima. Njihov osiromašen psihički pogled na svijet čini ih tipičnim pesimistima u vezi ljudske prirode. Izraze ovih karakterističnih stavova često nalazimo u njihovim tvrdnjama i pisanim djelima: “Ljudska priroda je toliko ružna da se red u ljudskom društvu jedino može zavesti uz pomoć jake vlasti koju obrazuju visokokvalifikovane individue koje zastupaju neke više ideale.” Ovu njihovu tipičnu izjavu možemo nazvati “šizoidna deklaracija”…

[Ovdje moramo naglasiti da šizoidne ličnosti generalno smatraju da su ONI ti, i niko drugi do oni, koji znaju kako čovječanstvo treba dovesti u red.]

Međutim, kad se nađu obuhvaćeni veoma stresnim situacijama, šizoidni nedostaci kod njih dovode do toga da te osobe veoma lako kolabiraju. Njihov kapacitet za razmišljanje postaje karakteristično zagušen, pa šizoidi onda zapadaju u reaktivna psihotička stanja koja su po izgledu slična šizofreniji, tako da to onda vodi do uspostavljanja pogrešne dijagnoze.

Zajednički faktor u raznolikosti ove anomalije je jedno potmulo bljedilo emocija i osjećanja za psihološke realnosti. To se može pripisati niskom kvalitetu njihovog instiktivnog substratuma, koji kao da radi na pijesak. Nizak emocionalni pritisak dozvoljava im da razviju odgovarajuće špekulativno rezonovanje koje je korisno u ne-humanističkim sferama djelovanja. Zbog svoje jednostranosti, oni su skloni da smatraju sebe intelektualno superiornijim od “običnih” ljudi.
Kvalitativna frekvencija pojave ove anomalije razlikuje se među rasama i nacijama: niska je kod Crnaca a visoka kod Jevreja. (…)

Prema mojim opservacijama ova anomalija je autozomalno nasljedna.
Ponerološko djelovanje šizoida [Ponerologija – nauka u porijeklu i prijenosu zla, prim. prev.] može se određivati sa dva aspekta. U jednom užem obimu, takvi ljudi prouzrokuju nevolje članovima svojih porodica, lako se pretvaraju u alatke za širenje intriga u rukama inteligentnih individua...

Njihova tendencija da gledaju na ljudsku realnost na indoktriniran i prost način kojeg smatraju “ispravnim”, često transformiše njihove dobre namjere u loše rezultate. Međutim, njihova ponerološka uloga može zadobiti makrosocijalne proporcije ukoliko se njihovi stavovi prema ljudskoj realnosti i njihove velike doktrine, za čije stvaranje imaju veoma izraženu tendenciju, stave na papir i štampaju u velikim tiražima.

Uprkos ovim njihovim tipičnim nedostacima, ili čak jednoj otvorenoj šizoidnoj deklaraciji, njihovi čitaoci ne shvataju kakve su istinske karakteristike tih autora; oni interpretiraju takva djela u skladu sa svojom ličnom prirodom. Umovi normalnih ljudi teže ka korektivnim interpretacijama zahvaljujući participaciji njihovog vlastitog bogatijeg psihološkog pogleda na svijet. Međutim, mnogi čitaoci kritički odbacuju ovakve radove sa jednim moralnim gađenjem ali nesvjesni njihovih specifičnih uzroka.

Jedna analiza uloge koju su odigrali radovi Karla Marksa lako otkriva sve gore navedene tipove apercepcije i društvene reakcije koje su dovodile do podvajanja među ljudima. [...]
Za vrijeme stabilnih vremena koja se naoko čine sretnim, mada su i ona obilježena nepravdom prema pojedincima i nacijama, ovi [šizoidni] doktrinari vjeruju da su pronašli jednostavno rješenje da srede probleme u jednom takvom svijetu. Takavi istorijski periodi uvijek su karakterizirani jednim generalno osiromašenim psihičkim pogledom na svijet, tako da se u takvim vremenima, jedan šizoidni, siromašan psihološki pogled na svijet ne istiće iznad ostalih i prihvata se kao jedna legalna ponuda.

Te doktrinarne individue karakteristično manifestuju određeni prezir u vezi moralista a onda zagovaraju potrebu za ponovnim otkrivanjem izgubljenih ljudskih vrijednosti i za razvojem jednog bogatijeg i ispravnijeg psihološkog pogleda na svijet.
Šizoidni karakter teži da nametne svoj vlastiti konceptualni svijet drugim ljudima ili društvenim grupama, koristeći jedan relativno kontrolisan patološki egoizam i izvanrednu istrajnost koja proistiće iz njihove uporne prirode.

Tako su oni na kraju u stanju da savladaju ličnost druge individue, što dovodi do toga da se ova počne očajno nelogično ponašati. Sličan uticaj oni takođe mogu izvršiti i na neku grupu ljudi kojoj su se pridružili.
Oni su psihički usamljenici koji se osjećaju ljepše u nekim društvenim organizacijama, gdje postaju žestoki pobornici neke ideologije, vjerski fanatici, materijalisti ili sljedbenici neke ideologije koja ima satanističke karakteristike. Ukoliko se njihove aktivnosti svode na diretne kontakte na nižoj društvenoj razini, njihovi poznanici ih obično vide kao ekcentrike, što ograničava njihovo ponerološko dejstvo. Međutim, ukoliko oni uspiju da sakriju svoju vlastitu ličnost iza pisanih riječi, njihov uticaj može otrovati umove u društvu u jednom veoma širokom obimu i za jedno veoma dugo vrijeme.

Karl Marx predstavlja najbolji takav primjer jer je on bio najpoznatija figura te vrste. Frostig, psihijatar iz stare škole, uključio je Engelsa i druge u jednu kategoriju koju je nazvao “kategorija bradatih šizoidnih fanatika”. Poznate proklamacije pripisane Sionskim Mudracima na početku prošlog vijeka počinju sa jednom šizoidnom deklaracijom. Devetnaesti vijek, pogotovo njegova druga polovina, čini se da je bio vrijeme jedne izvanredno velike aktivnosti od strane šizoidnih individua, koje su često bile, mada ne uvijek, jevrejskog porijekla. Nakon svega, moramo imati na umu da 97% od svih Jevreja ne izražava ovu anomaliju kao i to da se ona javlja u svim evropskim nacijama, mada u jednom značajno manjem stepenu. U naše naslijeđe iz tog perioda spadaju predstave o svijetu, naučne tradicije i zakonodavni koncepti začinjeni aromama šizoidnog shvatanja realnosti.

Uprkos činjenici što pisana djela šizoidnih autora sadrže u sebi gorenavedene nedostatke, ili čak otvoreno formulisane šizoidne deklaracije koje za specijaliste mogu da predstavljaju sasvim dovoljna upozorenja, prosječan čitaoc njih ne prihvata kao jedan pogled na realnost zahvaćen ovom anomalijom, nego radije kao jednu ideju prema kojoj on treba da zauzme neki stav koji je baziran na njegovim ubjeđenjima i rezonovanju. To je prva greška.

Ova previše pojednostavljena šema, lišena psiholoških boja i zasnovana na lako dostupnim podacima, vrši jedan intenzivan uticaj na pojedince koji su nedovoljno kritički nastrojeni, često frustrirani usljed svog lošeg prilagođavanja društvu, kulturno zapostavljeni, ili koji se karakterišu određenim psihičkim nedostacima. Drugi bivaju podstaknuti na kritiku baziranu na njihovom zdravom razumu, mada ni njima, takođe, ne uspijeva da shvate suštinske uzroke ovog problema....

Među osobama koje prihvataju sadržaje ovakvih dijela, možemo razlikovati dva posebna tipa apercepcije: kritički-korektivni i patološki.
Ljudi koji imaju normalan osjećaj za psihološku realnost skloni su inkorporaciji onih važnijih elemenata iz tih dijela. Oni će takođe trivijalizirati očigledne greške i nadomiještati šizoidne propuste uz pomoć svog mnogo bogatijeg pogleda na svijet. To onda vodi do jedne razumnije, odmjerenije, pa tako i kreativnije interpretacije, ali ne potpuno oslobođene uticaja grešaka koje su gore navedene.

[Ne dešava li se nešto slično i kad normalan čovjek čita tzv. “svete knjige”?!?]

Patološko prihvatanje se manifestuje kod individua sa različitim poremećajima, bilo da su oni naslijedni ili stečeni, kao i kod mnogih ljudi sa iskrivljenom ličnošću i onih kojima je nanesena neka društvena nepravda....
Šizoidija tako igra suštinsku ulogu kao jedan od faktora u genezi zla koje ugrožava naš savremeni svijet. Zadatak psihoterapije u takvom svijetu trebao bi podrazumijevati da se posljedice ovog zla eliminišu što god stručnije je to moguće....

U ponerološkom procesu ovog patokratskog fenomena, karakteropatične individue prihvataju ideologije stvarane od strane doktrinara, često šizoidnih ljudi, pretaču ih u jedan aktivni propagandni oblik i proširuju sa jednim patološkim egoizmom i paranoidnom netolerancijom svake filozofije koja se ne slaže s njihovom. [...]

kraj izvoda

***

Šizoidne psihopate često imaju tendenciju da provociraju ili se izazivački ponašaju, “traže dlaku u jajetu” kad se o kritikovanju drugih ljudi radi; u stalnoj su potrazi za greškama kod drugih a svoj pogled na realnost prezentiraju na način kao da se tu radi o jednom golom činjeničnom stanju, dok istovremeno zaobilaze ili ignorišu sve one činjenice koje bi mogle da ukazuju na suprotno. Često su skloni da uvjeravaju slušaoca da imaju i dokaze o onome što tvrde ili zastupaju, dok ih u suštini nemaju.

Uporno odbijaju da priznaju vrijednost drugih, odnosno, da potvrde da i ono što neki drugi rade može da bude pozitivno.
Oni same sebe uvijek prezentiraju kao “eksperte”, sve s ciljem kako bi nadvladali ličnost slušaoca i zadobili kontolu nad njim. Veoma uporno ponavljaju da su oni ti koji su u pravu, sve dok ta njihova ‘pravda’ ne izmori slušaoca (ili čitaoca) i on tako popusti pred njom, pogotovo ukoliko se sve to obavlja uz svesrdnu pomoć njegovih saradnika (ili pristalica).

U mnogim slučajevima oni oko sebe vješto organizuju tzv. “grčki hor” odnosno individue koje su njihovi pobornici i koje obično, spontano ili sa zadatkom, trebaju glasno da mu plješću i verbalno ili pismeno da ga podržavaju, odnosno, šire njegove ‘doktrine’.

Šizoid će često ostvarivati “ekskluzivne” veze s nekima od ciljanih individua (koje su kobajagi bazirane na međusobnom povjerenju, pouzadanosti ili zaslugama). To može ići čak i do te mjere da će on među svojim slušaocima (ili sljedbenicima) pokušati stvoriti ‘takmičarsku atmosferu,’ uvodeći neku vrstu njihovog rangiranja – dok bi oni istovremeno trebali posvećivati svoju pažnju tome - ‘ko će mu biti bliži, odnosno, zadobiti njegovu naklonost’.

Njihova manipulacija često uključuje i igranje uloge žrtve, koju neki navodno uporno proganjaju želeći da je unište, pogotovo kad se od njih traže neki dokazi za nebuloze koje šire oko sebe ili ih se uhvati u laži.

Cilj šizoida je Moć, Vlast, Kontrola, Dominacija i Potčinjavanje drugih. Svoje ciljeve ostvaruju uz pomoć raznoraznih sredstava uključujući verbalno psihičko omekšavanje drugih, pokušavajući kod njih da prouzrokuju osjećaj nesigurnosti, straha, stida, blamaže, krivice, poniženja itd. a istovremeno će da negiraju kako je to dio njihove ‘standardne operativne procedure’.
Najomiljenija taktika šizoida je da okreću ljude jedne protiv drugih. Kad im uspije da zav
ade ljude, to im onda pruža neku vrstu perverznog samozadovoljenja, pogotovo kad posmatraju kako se ovi međusobno glože. Istovremeno, stalnim stvaranjem intriga i konflikata, oni odvlače pažnju sa samih sebe, odnosno, stvarnog izvora problema. Oni će tada često da nastupe i kao “glas razuma” u razrješavanju konflikta kojeg su sami stvorili i na taj način će prikupljati nove poene kod svojih žrtava.

Šizoidi su stručnjaci za distorziju čovjekove percepcije. Često će npr. pokušati da izazovu negativan odnos drugih prema osobi na koju ciljaju, a to rade njenim podrivanjem tj. stvaranjem opšte sumnje u vezi nje, uz pomoć jednog vještog iskrivljavanja nebitnih činjenica, izražavanja lažne zabrinutosti itd.

Ovdje se radi se o jednom trovanju ljudskog uma kojem se veoma teško suprostaviti jer je ono prilično suptilno i kao takvo ono je veoma teško za uočiti.
Tako, u večini slučajeva prilično dugo potraje to dok njihove žrtve ne dođu pameti, (ukoliko uopšte dođu?!), odnosno, uspiju da vide kroz tu njegovu varljivu masku i shvate da ih ovaj koristi kao pijune.

Šizoid sebe predstavlja jedinim pouzdanim izvorom informacija. Dovođenje u pitanje kredibiliteta njegovih informacija ili njihovih izvora oni automatski shvataju kao uvredu, jer treba samo po sebi da se podrazumijeva da oni dobijaju informacije “iz prve ruke” a ti njihovi izvori su ponekad obavijeni i velom misterije.

Često će ciljanu individuu javno označavati neznalicom, neodgovornom, nestabilnom, ovisnom, nepažljivom, nesigurnom, nepouzdanom, naivnom itd. – neprestano ukazujući na neke njene slabosti, koristeći se iskrivljavanjem činjenica ili fabrikacijom “dokaza” u smislu ukazivanja na neprimjereno ponašanja date osobe.

S obzirom da većina ljudi ima jednu “sklonost ka traču” (bez tendencije za provjerom informacija), takve “vijesti” mogu prilično brzo i da se šire. Dakle, u večini slučajeva tu se radi o najobičnijim projekcijama. Cilj svega toga je da se izmanipuliše percepcija slušaoca ili čitaoca, te da se formira jedna vrsta njegove zavisnosti, tako da on onda počinje da se oslanja isključivo na šizoida kao na jedini izvor pouzdanih informacija, dok istovremeno prestaje da vjeruje svim drugima. Svaku osobu koja uspije da se otrgne od te zavisnosti, šizoid će pokušati da ocrni koliko god je to moguće i kad god mu se za to ukaže prilika.

Kad se šizoid nađe satjeran u čošak i u opasnosti da bude raskrinkan, on se onda brzo prebacuje iz svoje klasične arogantne, ohole i nadmene poze u “jadan ja” modus operandi, proglašava se žrtvom privlačeći pažnju na sebe i manipulišući ljude igrajući na njihova osjećanja krivice, sažaljenja, empatije itd. Naravno, one koji su ih razotkrili, oni će neprestano pokušavati da degradiraju ili da ih etiketiraju kao lažove, paranoike itd…


-