O religiji

Ako bi se veći dio materijala kojeg nalazimo u “svetim” knjigama podvrgao jednoj imalo poštenijoj psihijatrijskoj analizi, psihološki profil onoga od kojega te riječi potiću, mogao bi se okarakterisati kao - klasični psihološki profil jednog – psihopate.
(Osnovne simptome psihopatije možete proučiti sami iz dostupne literature)

Ovdje ću samo navesti samo jedan izvod, mada mislim da će svakom normalnom čovjeku biti dovoljno da pročita Knjigu Jozue Nunova, ako hoće da u sebi izazove - nagon za povraćanje.

11. Ako bi se svadili ljudi, jedan s drugim, pa bi došla žena jednoga da otme muža svojega iz ruke drugoga koji ga bije, i pruživši ruku svoju uhvatila bi ga za mošnice,
12. Odsijeci joj ruku, nek ne žali oko tvoje

(peta Knjiga Mojsijeva, 25)

U nekoliko navrata sam već pisao da mi svoj um možemo porediti sa jednom ćelijom. Znamo da svaka ćelija ima na sebi receptore za koje bi trebale da se vežu normalne prirodne tvari koje joj donose informacije na osnovu kojih se u toj ćeliji odigravaju određeni procesi, odnosno, može se reći, - da te informacije regulišu život, zdravlje i ponašanje ćelije. Pisao sam i o tome kako postoje vještačke tvari koje imaju veoma sličnu konfiguraciju sa onim prirodnim, te tako imaju tendenciju da okupiraju receptore na ćeliji, donesu joj lažne informacije, na osnovu kojih ćelija pogrešno funkcioniše. Istovremeno, s obzirom da je broj receptora ograničen, nema više slobodnih receptora za koje bi se mogla zakačiti istina. Stanje u ćeliji je sada već toliko promijenjeno na osnovu lažnih informacija vezanih za njene ‘receptore za istinu’ - da ona više nije u stanju da vidi istinu čak ukoliko joj bi ona igrala ispred vlastitog “nosa”. To je upravo ono što se sa svima nama dešava sada i ovdje.

Naš um kao i naša ličnost regulisani su u ovom momentu od strane jednog ‘brda’ dezinformacija koje smo mi prihvatili kao istinu. One su okupirale naše ‘receptore za istinu’, one regulišu stanje naše svijesti, one određuju karakteristike nase ličnosti, one sprečavaju da se povežemo sa našim ‘višim centrima’ itd. itd. One nas drže slijepe i nesposobne da uvidimo da se nalazimo u matriksu, te tako i bez ikakve šanse da se oslobodimo od njega.

Bitno je napomenuti i to da su mnogi od onih koji su izbjegli zatvaranje svojih ‘receptora za istinu’ od strane religije, nasjeli na dezinformacije prezentirane iz drugih izvora, prihvatili ih kao istinite, te se tako oni ni malo ne razlikuju od nekog običnog vijernika.

Tako će ovi prvi pričati o nekom ‘spašavanju’ odozgo uz pomoć ‘spasitelja’ koji samo što nije stigao, ili o životu u raju nakon što čovjek za svog života ispoštuje određene propise koji su stigli direktno iz “prve ruke” a drugi će im proturiječiti tvrdeći kako je jedini spas u ‘ruci’ koja je pružena od strane… npr. rozenkrojcera ili u užetu kojeg su takođe isti oni ili neki drugi spustili ‘odozgo’, a mi samo treba uz njega da se popnemo. Naravno, prethodno se moraju ispuniti određeni uslovi. Koji uslovi i na koji način, to zavisi od ezoteričke organizacije koja nudi ovaj “paket aranžman”. Činjenica jeste da kad čovjek ode u njihov hram i u stanju blagog transa otpjeva nekoliko pjesmica ili prođe kroz neki ritual, on se vraća kući ozarenog lica sa osjećajem “produhovljenosti”. Međutim, sve to ne traje dugo, tako da on mora uskoro da ide opet da se “duhovno nafiksa”.
Podataka od onih kojima su ta ruka, uže ili spasitelj, direktno pomogli, obično nema. Sve je na principu “rekla-kazala”, odnosno, “vjeruj u ono što ti mi kažemo” i “radi ono što ti mi kažemo”. Čak nemamo priliku ni da vidimo da se neki od duhovno naprednijih “sveštenika” uspentrao prema ‘gore’ za svog života, izašao iz ‘podruma’ ili iz ‘matriksa’; ili bar iz polja naše percepcije, koristeći metodologiju koja se tu propovijeda.

Nju-ejdžeri se naravno neće složiti ni sa jednima niti sa drugima, nego će ih uvjeravati da ovi “sami projiciraju sve probleme”, da problemi u suštini ne postoje, nego samo “bezuslovna ljubav”, da je dovoljno samo da se obavijemo jednim zamišljenim plaštem od svjetlosti i samim tim ćemo se zaštititi od negativnih entiteta i svakog drugog zla. Usput, koga god sretnemo, želio to taj ili ne, mi ga samo trebamo zaliti kantom ljubavi i sve će biti u redu. Oni će nam reći kako mi stvaramo svoju vlastitu realnost a za sve što u njoj ne valja, mi smo takođe krivi.
Mada i ovdje ima nešto malo istine, kao i u “svetim” knjigama, - u suštini, tu se radi samo o jednom malo drugačijem brčkanju u iluziji a o nekoj percepciji objektivne realnosti, - ni tu nema ni govora. Radi se o promociji najpogodnijeg mentalnog koncepta - jagnjeta za klanje, kojeg ‘kontrolni sistem’ naše oblasti postojanja samo poželjeti može.

Mislim da će oni koji dobro proanaliziraju legendu o Perzeju i Andromedi i koji je razumiju, tamo naći mnogo više ezoteričke istine nego u ‘svetim’ knjigama ili nekim ezoteričkim knjigama. Cijela dinamika te legende predstavljena nam je i u ‘astrološkom’ smislu uz pomoć zvijezda koje se nalaze iznad naše glave.
Ukratko rečeno, veoma malo je onih koji su u stanju razumjeti da se u suštini radi o tome da svako od nas ima svoju vlastitu ‘Meduzu’ i dok se njoj ne ‘odsjeće glava’ i tako oslobodi istina u obliku ‘krilatog konja Pegaza’, koji će mu onda pomoći u ostvarenju još težih poduhvata uključujući i oslobođenje ‘Andromede’, - od nekog ličnog napretka – nema ništa.
Ovdje se, naravno, radi o simbolici jednog procesa oslobađanja iz Matriksa.

Da li je svako od nas u ovom momentu samo jedan potencijalni Perzej (uzimajući u obzir adamični dio ljudske populacije) ili su se možda neki ‘orlovi’ inkarnirali na ovoj tački vremena/prostora kao “Perzeji” ili “specijalne snage” za buđenje drugih orlova, za razbijanje matriksa i omogućavanje što većem broju uspavanih orlova da pređu na jedan viši nivo postojanja?!? Da li je možda sve to u vezi i sa nailaskom onog talasa?!?

~***~

Čovjek ne mora daleko da stigne u cijeloj ovoj ‘avanturi’ da bi shvatio ‘koliko je sati’.
Istovremeno, on ce shvatiti da ne može drugima da govori ‘koliko je sati’ jer ga ovi neće razumjeti ili mu neće vjerovati. On možda može samo da pomogne nekima u smislu kako da oni sami vide ‘koliko je sati’.

Ukoliko se ponovo vratimo na onu Parabolu o Kokošima i Orlovima, mora nam biti jasno da se jednoj kokoški ova tematika može objašnjavati 24 sata na dan, sedam dana u sedmici - i da ona ništa neće biti u stanju da shvati. Kokoš je u stanju samo da prati trendove, odnosno, zacrtane programe. Ona ne može da stvara, može samo da oponaša. Kokoš je rođeni sljedbenik. Ona bez vođe nije u stanju da živi.

«Našao neko orlovo jaje i stavio ga pod kokoš. Orlić se izlegao kad i pilići i odrastao sa njima. Čitavog života orao je radio isto što i kokoši u dvorištu, misleći da je jedna od njih. Kljucao je naokolo u potrazi za bubama i glistama, kokodakao je i lepršao krilima, uzdižući se koji pedalj iznad tla. Prošle su godine i orao je ostarjeo. Jednog dana ugledao je u visini, na vedrom nebu, čudesnu pticu moćnih raširenih krila, kako lebdi na vjetru. Stari orao zapanjeno je gledao uvis. «Šta je to?» pitao je. «To je orao, kralj ptica», rekla mu je jedna kokoš. «On pripada nebu, dok mi, kokoši, pripadamo zemlji.» I tako je orao umro među kokošima, ne znajući ko je.»

Čak ni većini orlova se ne može pristupiti tako što će ih se na silu buditi, podsjećati ili uvjeravati da nisu kokoši nego orlovi. Mnogi orlovi su se toliko identifikovali sa kokošima da su šanse za njihovo buđenje skoro jednake nuli. Njih takođe ne treba dirati niti ih uvjeravati da su nešto drugo od onoga kakvim sami sebe smatraju. Kažu da je zlatno pravilo: “Pusti svaku dušu da ide svojim putem”. Sve ostalo bi podrazumijevalo – kršenje nečije slobodne volje. Kršenje tuđe slobodne volje, pogotovo u međusobnoj interakciji dva adamična čovjeka, vuće za sobom karmičke posljedice.

Ukoliko ja u jednom momentu svog ličnog razvoja shvatim da sam slijep i da ono što vidim nije objektivna realnost nego iluzija, onda bih takođe trebao biti svjestan da nema nikakve koristi od toga da svoju ličnu iluziju namećem nekome drugom. Ja, kao jedan slijepac, mogu samo da završim u nekoj provaliji a ako sam vodio sa sobom za ruku još i nekoga drugog, onda ćemo u provaliji završiti obojica. U tom slučaju ja sam odgovoran ne samo za svoju vlastitu propast nego i za propast nekoga drugog, bez obzira na to što sam bio siguran da je put kojeg sam “vidjeo” ili bolje rečeno, u kojeg sam - vjerovao, ispravan i što sam ubijedio druge da me slijede iz najboljih namjera a ne da bih ih kontrolisao i manipulisao. Naravno, onaj koji me slijedi sam je odgovoran za to što se odrekao svoje vlastite sposobnosti da razmišlja svojom glavom, te se prepustio meni da ga ja vodim.
Znači, ukoliko sam postao svjestan da sam slijep, jedino čemu se mogu posvetiti to je da radim na tome da progledam. Vjerovatno ću u početku raditi na tome da se oslobodim svih onih laži koje sam do tada prihvatio kao istinu, kako bih oslobodio što više ‘receptora’ za prihvat prave istine. Onda ću već početi vjerovatno pomalo da ‘virim’ i kad budem u stanju da na osnovu objektivnih činjenica počnem da proširujem svoju svijest, samim tim procesom, proporcionalno, povečavaće se i moja percepcija. U jednom momentu, tako ću biti u stanju da vidim i Put i Vrata koja vode napolje iz Matriksa. Tada će se pojaviti i pitanje: da li tim Putem može proći samo onaj koji ga vidi i da li kroz ona Vrata mogu proći samo oni koji sami stignu do njih?

Sada se postavlja pitanje: koliko se drugima može pomoći i na koji način?
Vjerujem da će mnogi koji ovo čitaju postaviti sebi pitanje: “Da li sam ja kokoš, ili sam – uspavani orao?” Oni koji osjete duboko u sebi da bi mogli spadati u ovu drugu kategoriju, vjerovatno će sami započeti sa procesom rada na svom vlastitom biću, na proširenju svoje svijesti, odnosno, svom ličnom - buđenju. Tada će im se polako početi ukazivati i njihov lični Put. To buđenje mu dođe nešto i kao - ponovno rođenje, nakon kojeg čovjek počinje – svjesno - da živi.

~***~

Mislim da je svrha religije, kao jednog zatvorenog učenja ili dogme, samo da nam zatvori ‘receptore za istinu’ i na taj način promijeni stanje svijesti. Naravno, svoje zatvoreno stanje svijesti religiozan čovjek smatra normalnim dok se oni koji drugačije razmišljaju kategorišu kao jeretici ili bezbožnici. Takav čovjek je veoma lak za manipulaciju odozgo i veoma ga je lako nahuškati na one koji su ‘druge vjere’ ili one koji su se distancirali od ovakvih religije kao takve. Zločini koje će on pri tom počiniti biće automatski opravdani kao ‘djela’ počinjena u ima Jehove, Alaha itd. Mislim da je dovojno ukoliko uzmemo u obzir “plodove” današnjih religija. Po njima ih možemo “poznati”. Eufemizme na stranu.

Vjerovanja su najveći neprijatelj istine. Stoga nije nikakvo čudo što se od čovjeka vijekovima traži da u neto vjeruje. Čak je i većina naučnika koji su proučavali NLO i vanzemaljce, zauzela naučni stav i primjenjivala naučne metode prilikom istraživanja ovog “fenomena”.
Dovoljno je samo pročitati The Case for UFO, američkog astronoma Morisa Jessupa, http://www.cassiopaea.org/cass/Varo-Jessup.PdF, knjige francuskog naučnika Jacquesa Vallee-a kao npr. Revelation ili Passport to Magnolia ili J. Keela Mothman Prophecies http://www.galaksija.com/mothmanprophecies.pdf . Radi se o jednom skupljanju golih činjenica i izvlačenju zaključaka iz njih, a ne o vjerovanju. Istraživanje je jedan mukotrpan proces, čovjek mora ostaviti na stranu sva svoja nagađanja, predrasude i vjerovanja a zaključke donositi samo na osnovu činjenica. Vjerovati je mnogo lakše a isto tako i negirati sve ono što se ne može uklopiti u naš mentalni sklop odnosno, ono što se ne slaže s našom slikom realnosti. Taj proces se u ezoterici naziva - samo-trankvilizacija.

Monoteizam je do dana današnjeg vjerovatno najači mentalni program. Izdvajanje jednog entiteta sa klasičnim simptomima psihopatije izvan cjeline, koji “sve vidi , sve čuje i sve zna”, koji nagrađuje one koji ga slušaju i koji mu se mole, a kažnjava sve ostale, je ‘patent’ za manipulaciju čovjekovim bićem od strane onih koji se nama hrane, koji žive na spratu iznad našeg i koji su naravno daleko inteligentniji od nas.

Medutim, u istinskoj ezoterici se pojam – vjera - koristi samo da bi se opisalo jedno stanje svijesti u kojem čovjek ima jednu duboku vjeru u samog sebe. Tu vjeru u samog sebe mnogi gnostičari smatraju preduslovom da bi čovjek razvio svoje biće i ostvario jedan viši nivo svijesti. Odatle bi nam trebao biti jasan razlog za PREUSMJERAVANJE ove čovjekove praiskonske sile, uz pomoć religije, prema - VANI, prema nekom drugom entitetu koji je izvan nas i iznad nas. Stvar je prilično jednostavna, zar ne? Odreći se svoje vjere u samog sebe i usmjeriti je prema (ili je ustupiti!) nekom fiktivnom entitetu koji je ‘tamo negdje’!

Danas je već dostupno i dosta materijala sa područja regresivne hinoterapije. Ukoliko ih malo ozbiljnije proučimo, vidjećemo kako svi psihijatri i hipnoterapeti koji se time ozbiljno bave, tvrde kao ‘kuriozitet’ da se mnogi od nas iz života u život rađaju na različitim dijelovima ove planete, kao pripadnici razlicitih nacija i religija a da svaki od tih slučajeva podrazumijeva ovu sadašnju religiju, čiji je sada pripadnik, jedinom pravom i istinitom!?! Tragikomično, zar ne!? Naravno, ‘dobar’ vijernik neće tražiti niti naići na jednu ovakvu informaciju, a ako i naiđe odmah će je zaboraviti. Ona se ne može uklopiti u njegov mentalni sklop, ne može proći kroz njegove filtere, odnosno, on nema slobodnih ‘receptora za istinu’ za koje bi se ona mogla zakačiti. Njegovi ‘receptori za istinu’ su zauzeti, odnosno, - okupirani. Čime? Lažima.

Postoje i mnogi naučnici koji su proučili malo dublje fenomen nastanka religija kao i njihovo korištenje u svrhu zatvaranja svijesti čovjeka, njegovu manipulaciju itd., kao i pozadinu svega toga. Jedan od takvih je npr. William Bramley, međutim, razloge zašto njegova knjiga The Gods of Eden nije promovisana kao bestseler, većina onih koji su imalo svjesni objektivne realnosti, lako će razumjeti.

Istina je ta koja ima potencijal da sruši status quo u društvu a to je poslednje što kontrolni sistem želi. I ne samo da sruši status quo, nego i da oslobodi čovjeka iz ropstva.

I opet, sve to nema veze. Sve je škola. Slobodu će svako od nas steći kad je zasluži. Robovi ćemo biti sve dok mi to zaslužujemo. Stoga, mi nemamo pravo da se bunimo.

Religije će uvijek biti. Ovakve ili onakve. Vijernika će uvijek biti na ovoj našoj ravni postojanja jer stanje svijesti čovjeka određuje to na kojoj ravni će on obitavati a svijest karakteristična za ovaj naš ‘treći sprat’ je veoma prijemčiva za programiranje od strane ne samo onih sa gornjeg sprata, nego i nekih sa našeg sprata, koji su ovladali većom količinom znanja, te ga tako koriste za manipulaciju ostalih.

Međutim, ono što pokušavam cijelo vrijeme da kažem je to da danas u svijetu postoje određena ljudska bića koja počinju da se bude. Koja počinju da preuzimijaju kontrolu nad samim sobom te tako postaju svoje vlastite vođe. To ne bi trebalo nikoga da čudi. Ako se tako nešto već ne može shvatiti, onda se bar može uzeti kao – informacija.

Ne treba mnogo vremena provesti na radu na samom sebi da bi čovjek vidjeo i prve rezultate. Jedna od stvari koje brzo dolaze, to je razumijevanje drugih. Razumijevanje vijernika. Kasnije se čak počne pojavljivati i razumijevanje onih ‘odozgo’ koji nas iskorištavaju, manipulišu, jedu, koji nam diktiraju ‘svete’ knjige i druge ‘pravilnike’ ponašanja... Kad upoznamo sebe, upoznaćemo i njih. Kad razumijemo sebe, razumjećemo i njih. I ne samo njih, počećemo razumijevati kompletnu situaciju u kojoj se nalazimo. Kad čovjek stekne svojim vlastitim radom jednu širu sliku, on će istovremeno biti svjestan da ta slika nije za javnu upotrebu. Svako sam mora da je stekne, jer ono sto vidiš ne možeš, niti trebaš, nekome predočavati ili objašnjavati.
Tako, jedan vijernik ne može nikad razumjeti onoga koji se budi, dok onaj koji se budi razumije jednog vijernika u potpunosti. Tako će ‘gnosticar’ u slučaju da se nađe u društvu s vijernikom ostaviti ovoga da se brčka u svojoj iluziji jer od svakog drugog pristupa nema koristi ni za jednog niti za drugog. Svaki drugačiji pristup može voditi samo ka konfliktu, odnosno, uzaludnom gubljenju energije.

Proces buđenja je mukotrpan. Čovjek se budi postepeno i ne prođe dugo vremena kad oni iz njegove neposredne blizine za njega postaju ništa drugo do “agenti matriksa”. On bi, naravno, trebao da ih razumije jer je i on do juče bio isti takav. Međutim, oni njega ne mogu razumjeti. Takav bi se u odnosima s drugim trebao ponašati kao da se ništa posebno ne događa, međutim, to je veoma teško. U većini slučajeva, on počinje naglo da odskače a promjene u njegovom ponašanju postaju vidljive. Međutim, sa znanjem i proširenom sviješću takav čovjek bi trebao izmanipulisati sebi prostor za ‘normalan’ život. Ta faza se u ezoterici naziva “dobijanje na vremenu”.
Mi smo hrana koja istovremeno čuva samu sebe. Ovce koje služe drugima za meso, vunu, kožu, mužu itd. i koje budno paze jedna na drugu. “Čarobnjak” nas je tako hipnotisao. On već odavno ne mora da nas čuva. Mi čuvamo sami sebe a religija je jedan od bazičnih elemenata tog kontrolnog mentalnog programa.
Ukoliko osvježimo pamćenje na ono što je receno u tekstu Kosmički Priručnik:

http://www.galaksija.com/kp.htm

onda koncept koji je iznesen u tom materijalu, sa jednog višeg aspekta gledajući, mnogima od nas ne bi trebao biti stran. Prema porukama koje dobijam, vidim da ima priličan broj onih koji su ‘krenuli na Put’, koji su počeli da shvaćaju dinamiku manipulacije kojoj smo izloženi i koji su počeli polako da se bude.

Bez obzira što se ova planeta trenutno nalazi u situaciji koju oni koji vide određen dio objektivne realnosti možda mogu nazvati – beznadežnom, čini se da postoje šanse da se stvar preokrene u ‘pozitivnom pravcu’. Bitka je već odavno počela, samo što većina nas još uvijek nije u stanju da je vidi. Ta bitka se odvija na nekoliko nivoa.
Da je stvar toliko beznadežna, mnogi od nas se sigurno ne bi ni inkarnirali ovdje u ovim vremenima. Oni ‘orlovi’ koji su pripadnici ‘specijalnih snaga’ će se vjerovatno uspjeti probuditi na vrijeme i odraditi ono zbog čega su došli. Oni su vidjeli gdje idu prije nego što su krenuli a isto tako su se i složili s onim što su vidjeli.

U svemu ovome, od vijernika se ne može očekivati nista drugo nego da vjeruju, kao što su do sada – vjerovali.

Kako god da ispadne na kraju, - biće pošteno.
Pozdrav!