Razmišljanje s čekićem

Radi se o jednom konceptu razmišljanja koje je pominjao francuski alhemičar Fulcanelli, gdje je potrebno odstraniti onu emocionalnu komponentu jer je za nas karakteristično da vežemo emocije za svoje misli/ideje/stavove a one onda vrše tzv. distorziju “slike”, kao i našeg razmišljanja i ponašanja.
Te emocije se često javljaju ‘automatski’ kada naš koncept “realnosti” počne da se trese ili ruši, a mi pošto poto želimo da ga zaštitimo; tu se mahom radi o emocijama koje su rezultat naših mentalnih programa.

Isto tako, te emocije (iz tzv. ‘nižeg emocionalnog centra’) se javljaju kada slušamo ili gledamo nešto što želimo da čujemo i vidimo, odnosno, ono što nam se sviđa, što nam godi; te tako ukoliko se tu radilo o dezinformacijama, odnosno, o lažima obučenim u svilu i kadifu, one se, praćene našim “pozitivnim emocionalnim odgovorom,” pretvaraju u - “istinu.”
Slično tome, čovjek se uvijek sjeća onih svojih doživljaja koji su bili praćeni jačim emocionalnim nabojem. “Kontroni sistem” nas poznaje ‘u dušu’, te na osnovu tih naših osobina - on manipuliše nama.
[Već nekoliko puta sam pisao i o onim “receptorima za istinu” kojih imamo ograničen broj, i ukoliko na njih prihvatimo laži, nismo više u stanju da vidimo istinu, tj. nemamo je gdje prihvatiti.]

Ako uzmemo za primjer knjigu Razgovor s Bogom, i nekoga ko se osjeća nesigurno ili izgubljeno u svoj ovoj religijskoj konfuziji, taj će imati tendenciju da prihvati taj materijal zato što lijepo zvuči za uho i istovremeno izaziva u njemu pozitivne emocionalne reakcije. On često neće biti u stanju da vidi neke detalje koji su tu vješto umetnuti kako bi ga izmanipulisali. Znači, određene duhovne istine i poluistine koriste su kao nosać za nesto drugo. Sličan princip kao u ‘svetim knjigama’ s tim što su svete knjige dizajnirane tako da u čovjeku izazovu još jednu dodatnu vrstu emocije, a to je – strah. (za svaki slučaj?!)

Tako će onaj koji je progutao mamac koji je vješto plasiran u prvom dijelu knjige; kad bude čitao drugi dio te knjige, čak početi da se brine za Klintona, kad mu “Bog” saopšti da ovaj ima mnogo neprijatelja i da se nalazi u opasnosti. (Naravno, za one koje je Klinton potukao za vrijeme svoje vladavine ne trebamo se brinuti.) O drugom pulenu ovog “boga,” Džordžu Bušu i stvarima oko novog svjetskog poretka ne moram ni da pričam. Puni ljubavi prema ovakvom “bogu koji nas voli”, kasnije dolazimo u situaciju da bez pogovora prihvatimo sve što “on” kaže. Ako nam se nešto i nije svidjelo, to ‘nismo vidjeli’ ili smo to odmah prebacili u podsvijest gdje se to pretvorilo u programsku komponentu, kao dio materijala nabijenog našim emocijama.
Nakon svega, na osnovu onoga sto je tamo rečeno: MI POČINJEMO GLEDATI NA SVIJET DRUGIM OČIMA, nesvjesni da smo samo JEDNU ILUZIJU ZAMIJENILI DRUGOM. Ovakvim pristupom ne može se daleko stići. Nadalje, takvo gledanje na svijet ima za posljedicu i odgovarajuće razmišljanje i ponašanje, te čovjek gubi šansu da ikada spozna objektivnu realnost. Nadalje, kad vidi u novinama ili na televiziji Klintona ili Buša, nešto će ga iznenada početi da ‘grije oko srca’ a sve što ovi kažu on će da upija kao spužva, smatraće to istinom ili bar razumnim (na osnovu ‘rada’ on programske komponente koja je instalirana u podsvijesti). Isto tako, u vezi zdravlja, čovjek će iznenada početi da kupuje knjige Deepak Chopre (treći “božji miljenik”) a sve njegove savjete uzimati bez rezerve.

Htjeo sam samo reći da se ničemu, bez obzira iz kojeg izvora dolazi ili koliko lijepo zvuči, ne treba davati bezrezervni kredibilitet i automatski te informacije prihvatati kao istinite.
Da bi se to uradilo, moramo prepoznati svoje emocije, odvojiti ih i staviti ih na stranu, a onda se prihvatiti objektivne analize određene informacije za koju mislimo da bi mogla biti veoma bitna ukoliko je istinita.
Znači, stavimo stvar na nakovanj, pa počnemo lupati s čekicem po njoj. Prvih nekoliko udaraca služi za skidanje naših emocija sa stvari koju ‘kujemo’. Onda skidamo s nje sve svoje predrasude i nagađanja. Tako nastavimo da lupamo po njoj sve dok ona ne ostane gola, tj. onakva kakva ona u suštini jeste.
Ta tehnika često pomaže i kada nam se u glavi pojave određene ideje koje mogu biti (gnostika) A uticaji (matriksa), B uticaji (Duha) ili A uticaji maskirani u B uticaje. U ovom poslednjem slučaju, ta ‘maska’ često otpadne nakon nekoliko dobrih udaraca. Na kraju, ono što ostane, treba da “drži vodu”. Ukoliko nekad primjetimo da voda curi, stvar treba odbaciti a ne praviti se da to ne vidimo.

Razmišljanje s čekićem se može primjeniti kako na naše lične stavove, ideje, koncepte, misli itd., odnosno, stvari koje dolaze iznutra, tako i na ‘materijal’ koji dolazi iz vana. Takođe, i u našoj interakciji s drugima.

Naša emocionalna distorzija se nalakše može primjetiti prilikom komunikacije s drugima, kada tuđi stavovi i mišljenja izazivaju u nama određene emocionalne reakcije a mi onda reagujemo na osnovu njih, te one tako utiču na veći dio sadržaja i načina našeg odgovora. Takva vrsta naših reakcija mahom je lišena racionalnosti i argumenata, te kao takva često je pogrešna, odnosno, bezvrijedna ili kontraproduktivna.

U suštini, problem je u tome što mi često nemamo dovoljno istinskih informacija niti ‘slobodnih receptora’ na koje ih možemo prihvatiti. S tim u vezi moramo imati na umu da je prilično mnogo naših ‘receptora za istinu’ okupirano lažima, tako da nam te laži ‘zaklanjaju vidik’ odnosno, regulišu naš način razmišljanja i one su uzrok našeg parcijalog sljepila. S tim u vezi, moramo poduzimati stalnu introspekciju i prilikom toga se takođe koristiti ‘metodom čekića’. Tako, trebamo stalno lupati čekićem po onome što smo prihvatili kao istinu i provjeravati da li još uvijek drži vodu. U početku, zbog korištenja ove metode čovjeka može zaboliti glava, međutim, drugačije ne može. Tek kada stvar očistimo čekićem od svih njenih ‘primjesa’ i vidimo ju onakvu kakvom ona jeste, onda je možemo uklopiti u naš ‘mozaik,’ prezentirati drugima ili je baciti u kantu za smeće.

S obzirom da je kontrola uma čovjeka usko povezana sa kontrolom informacija, sasvim je normalno da istinske i relevantne informacije nisu zastupljene u medijima, knjižarama itd. Recimo, za dobre knjige čovjek mora imati para i poznavati jezik, a mora i znati kako će ih i gdje nabaviti.
[“Čudnim slučajem”, najbolja knjiga na temu kontrole uma čovjeka,
Secret Don’t Tell, Carla Emery, takođe nije prevedena na naš jezik, a ne može se naći ni u knjižarama u SAD, Australiji i drugim zemljama engleskog govornog područja!?! Istovremeno, knjigu Razgovor s Bogom, možemo naći u svakoj knjižari! Interesantno, zar ne?!].

Tako, problem je u tome što nemamo dovoljno informacija na raspolaganju na osnovu kojih možemo izgraditi solidnu bazu znanja, odnosno, ‘bazu podataka’ te na osnovu istinskog znanja rasuđivati i graditi svoje biće.
Istovremeno, mi ono što mislimo da znamo, odnosno, ono što “znamo” na osnovu mase dezinformacija koje smo ugradili u sebe, smatramo istinskim znanjem te se u skladu s tim i ponašamo. To je nešto kao jedan ‘začarani krug’ iz kojeg je teško izaći.

Naravno, na emocije ne treba gledati kao na nešto negativno. Vrsta emocija o kojima pričam dolaze iz nižeg emocionalnog centra i one nam kao takve predstavljaju samo jednu smetnju u rasuđivanju. Moramo imati na umu ono što je B. Moravjev rekao u knjizi Gnostika: “Izlaz je jedino moguć uz pomoć srca; to je razlog zašto našu pažnju moramo prvenstveno usmjeriti ka kultivaciji emocionalnog života…”
Prema istinskoj ezoterici, - čovjek ne može poznavati ni ljubav, ukoliko ne može da podnese istinu. Istovremeno, poznato je da njegova tendencija da “milo-ugodno”
razmišlja - odbija čovjeka od istine. Imajući ovo na umu, mi moramo stalno takođe preispitivati sva svoja vjerovanja, svoju sliku o sebi, svoje misli, ideje, stavove, nagađanja i ponašanje. Tu moramo biti nepristrasni, koliko je god to moguće. Tu se primjenjuje to tzv. ‘razmišljanje s čekićem’.

Danas npr. postoji mnogo ljudi koji nemaju problema da vjeruju u to da je prije 2 hiljade godina neko bio razapet na krstu, a onda tri dana nakon što je izdahnuo, čudesno je vaskrsnuo i uzdigao se na “nebo”; a istovremno smatraju naučnom fantastikom svaku indikaciju da vanzemaljci postoje i da oni možda manipulišu nama?! Naš sistem rasuđivanja je zavisan od toga kako smo programirani. Lokalizovanje i neutralizacija ovih naših mentalnih programa takode se može obavljati razmišljanjem uz pomoć čekića. Činjenica jeste da od toga može da boli glava, i ne samo to, naša bivša ličnost počinje da se raspada, međutim, druga opcija ne postoji. Radi se o akviziciji objektivne percepcije.

U državi u kojoj živim zvanično ‘teče med i mlijeko’, međutim, niko da objasni razlog zašto onda preko pola stanovnistva živi na antidepresivima? Zašto toliko ljudi pribjegava drogama, alkoholu itd. zašto toliko ljudi na ovoj planeti dnevno umire od gladi, ili gine u ratovima? Zašto toliko ljudi pati ili živi u strahu i neizvjesnosti. Zašto tolika razaranja? Zašto smo ovu planetu doveli do ruba propasti? Šta je istinski uzrok svega toga? Naravno, većina nas se neće potruditi da dublje istraži ova pitanja; zar nije mnogo lakša jedna mentalna sedacija uz pomoć knjiga tipa Razgovor s Bogom, ili necega sličnog. Mnogo je lakše obaviti se zamišljenom kuglom od svjetlosti ove ili one boje i uživati (samo privremeni fiks!) ignorišući objektivnu realnost. Mi smo tako programirani.
Deprogramiranje takođe podrazumijeva istovremeno lupanje čekićem po sebi.

Na kraju, ukoliko se vratimo na ove transkripte Kasiopejaca, mogu da kažem da sam taj materijal proanalizirao koliko god sam bio u stanju (i još uvijek to radim), diskutovao sam njegov sadržaj u mnogo navrata sa Laurom i drugima koji su sproveli taj eksperiment ili ozbiljnije analizirali taj materijal, upoređivao sam njegov sadržaj sa svojim iskustvima i iskustvima drugih; tako da na osnovu tog CJELOKUPNOG materijala, bez obzira sto je u njemu navedeno mnogo toga što se mojoj LIČNOSTI nije nimalo svidjelo, mogu da kažem da je ovo jedan od izvora iz kojeg je stiglo mnogo više istine nego iz bilo kog drugog, meni poznatog izvora. Istovremeno, nisam tu primjetio nikakve elemente koji u nekom smislu mogu djelovati štetno na čovjeka ili u smislu bilo kakve manipulacije.

Sama suština koju sam iz svega toga izvukao sastoji se u ovome:

Razmišljaj svojom glavom. Samo se sam, uz pomoć svog znanja možeš ‘spasiti’ i napredovati. Pogrešno znanje je gore od neznanja. Na tebi lično leži odgovornost za razlikovanje istinskih informacija od dezinformacija. Ovaj univerzum je jedna velika škola, a sve sto postoji, to su samo - lekcije.

Jednostavno, zar ne!? Na kraju, sve one koji na ovo gledaju na drugačiji način - mogu da razumijem, a istovremeno, - nemam namjeru da ih uvjeravam u suprotno. Jer, kako je vec rečeno, - ovako ili onako, svako od nas mora da nauči svoje lekcije.
Pozdrav!