Sindrom crnih gusaka
Oni koji su razumjeli neke od bitnih stvari rečenih u tekstu Da Vinči Kod, razumjeli su i to da je sposobnost viđenja ovog univerzuma onakvog kakav on jeste jedan od prerekvizita da se uopšte krene naprijed. Znači, sposobnost viđenja objektivne realnosti.
Mislim da vjerovatno nema ništa gore od negiranja objektivne realnosti i nemara da se objektivna realnost istražuje.
Sve religije, većina ‘ezoteričnih učenja’, new-age itd. upravo su dizajnirani od strane ‘kontrolnog sistema’ da zatvore čovjekovu svijest i percepciju, da on ne bi mogao vidjeti objektivnu realnost. Čovjek koji je progutao mamac vidi samo ono što mu se uklapa u zadatu mu dogmu a racionalizuje koristeći materijal iz iste dogme i zvaničnih izvora.
Sada, kako jedan takav može uopšte da pristupi istraživanju objektivne realnosti? Nikako, moglo bi se reći!? Takvi se rađaju u neznanju i umiru u neznanju.
To mentalno sljepilo se onda može da manifestuje u vidu raznih bolesti ili niza nesreća jer u čovjekovu postoji jedna suština koja je svjesna da mu je bolje i da umre nego da živi slijep i kao takav čini greške koje će mu navući karmički teret ili ga, kao ljudskog bića, ostaviti bez duše. Osim toga, takvi ljudi su veoma podložni i za manipulaciju “odozgo i sa strane” te njihova patnja stvara uslove za proizvodnju velikih količina emocionalne energije koju naši ‘susjedi’ i ‘nadzornici’ koriste za svoju ishranu. Tako čovjek upada u jedan “začarani krug” iz kojeg je teško izaći.
U prevodu, ili se probudi ili pati.
Mi većinu stvari koje nam se događaju tumačimo u skladu sa svojim mentalnim programima.
U vezi naše percepcije i “racionalizovanja”, ovom prilikom ću navesti samo dva primjera:
Već sam jednom prilikom pisao o svom kolegi koji je doživjeo “božje čudo” za vrijeme jedne mise u crkvi kada su se sve krunice (brojanice) koje su vijernici držali u rukama (između ostalih i on) iz srebrnih pretvorili u zlatne. Naravno, svi vjernici koji su se tada zadesili u crkvi, usljed ovog “znaka božje manifestacije”, automatski su se pretvorili u – turbovijernike, uključujući i mog kolegu.
Međutim, nedugo nakon ove ‘božje intervencije’ on je počeo da pati od određenih psiho-somatskih oboljenja. S obzirom da je dio njih i jasno vidljiv na njegovoj koži, kad mi je ispričao onaj događaj iz crkve pokušavajući da mene (kao ‘nevijernika’) impresionira, ja sam mu (bez pominjanja vanzemaljaca) sugerisao da ako hoće da sazna šta se tačno desilo neka potraži dobrog hipnoterapeuta koji ga regresijom može vratiti tačno u vrijeme i mijesto događaja. Čini mi se da je moj kolega ovo shvatio kao neku vrstu ‘bogohuljenja’. Njemu samom naravno nije palo na pamet da istraži stvar malo dublje jer on MISLI da zna istinu. Međutim, ono što on ‘zna’, to nije Znanje, nego – vjerovanje, a vjerovanja često nemaju nikakve veze sa istinom. Tako bi on recimo mogao iz jedne od knjiga Karle Turner, kao i nekih drugih ozbiljnih istraživaća ovog ‘fenomena’ da dozna kako su neki na tim vanzemaljskim brodovima vidali gomile tih brojanica i jos kojekavih religijskih ‘znamenja’.
Što je značajniji neki događaj koji je proizašao usljed naše interakcije sa nekim aspektima objektivne realnosti, utoliko su i veće i intenzivnije posljedice ukoliko se on negira, ili pogresno tumači.
Drugi slučaj se desio prije nekih 12 godina upravo Lauri K.J., autorki teksta
Da Vinči Kod, nekoliko knjiga, kao i eksperimenata čanelinga sa Kasiopejcima. Ona tada takođe nije vjerovala u vanzemaljce i NLO-e, i imala je cijeli niz “racionalnih objašnjenja” za taj fenomen. Kada se jednom prilikom, predveče, igrala sa djecom u dvorištu ispred kuće, jedno dijete je uzviknulo da pogleda iznad sebe. Neposredno iznad njih je polako i besumno prošao crni NLO u obliku bumeranga, raspona nekih 70 metara, za kojeg Laura kaže da mu je mogla vidjeti svaki detalj i da joj se činilo da ga je mogla dohvatiti rukom kad bi se protegla sa krova kuće. Kaže, interesantno je bilo i to što je odjednom nastala ‘mrtva tišina’, a normalno su se uvijek mogli čuti zrikavci, zabe, cvrkut ptica itd. Jos veći fenomen se desio kad se NLO udaljio i kad se njen muž pojavio na vratima i pitao sta se događa. Ona je “čula sebe kako kaže” da im je “iznad kuće upravo proletjelo jato crnih gusaka na putu ka jugu”. Muž ju je naravno čudno pogledao jer su živjeli u Floridi odakle guske nikada “ne lete na jug” a ni “crne” guske nisu uobičajene. (Kaže da se i dan danas čudi kako joj je tako nešto moglo pasti na pamet!?)
Ona se nakon toga razbolila a oporavljati se počela tek kad se prihvatila mogućnost postojanja vanzemaljaca i NLO-a i kada se prihvatila posla na proučavanju objektivne realnosti, što je podrazumijevalo istovremeno odbacivanje svih svojih laži i vjerovanja. To podrazumijeva proces buđenja za kojeg je zainteresovana suština svakog ljudskog bića a kojeg se istovremeno užasava Ličnost svakog ljudskog bića.
U vezi onog “jata crnih gusaka koje lete na jug”, tu vidimo sa kakvim glupostima nas um ponekad izlazi ‘pred nas’ (i pred druge!) o očajnim pokušajima da “objasni” neke elemente objektivne realnosti koji se ne uklapaju u naša vjerovanja ili koji nam se ne sviđaju. Da njena djeca nisu vidjela istu stvar, Laurin um bi vjerovatno protumacio stvar kao “figment njene imaginacije”. Halucinacija je ‘čarobna riječ’ koja “objašnjava” mnoge fenomene. Ostaje pitanje da li bi to ‘objašnjenje’ prošlo i kod njene suštine!?
Čovjek koji živi na osnovu svojih vjerovanja negira objektivnu realnost, odnosno, ovaj univerzum onakvog kakav on jeste. On projicira na njega lažnu sliku kojom su ga (mahom) drugi daunlodirali, mada on dosta toga ‘zaljepi’ i sam sebi. Tako dolazi do konflikta između te ‘lažne slike’ i objektivne realnosti;
a taj konflikt se može negativno manifestovati na čovjeka kao i na realitet u kome on živi, ovisno o tome koliko je njegova slika lažna, onosno, koliko duboko je on zaglibio u iluziji.
Laganje samog sebe je veoma opasno, bez obzira koliko ono racionalno izgledalo ili utjesno zvučalo; a čovjek koji laže samog sebe, laže i druge.
Ja bih preporučio da svako ko prihvati i prenosi religijska učenja ili učenja kojekavih društava koja sebe nazivaju ‘ezoteričkim’ - dobro porazmisli (ukoliko može tj. ukoliko nije prošao i poslednji voz).
Mislim da vjerovatno nema ništa gore od negiranja objektivne realnosti i nemara da se objektivna realnost istražuje.
Sve religije, većina ‘ezoteričnih učenja’, new-age itd. upravo su dizajnirani od strane ‘kontrolnog sistema’ da zatvore čovjekovu svijest i percepciju, da on ne bi mogao vidjeti objektivnu realnost. Čovjek koji je progutao mamac vidi samo ono što mu se uklapa u zadatu mu dogmu a racionalizuje koristeći materijal iz iste dogme i zvaničnih izvora.
Sada, kako jedan takav može uopšte da pristupi istraživanju objektivne realnosti? Nikako, moglo bi se reći!? Takvi se rađaju u neznanju i umiru u neznanju.
To mentalno sljepilo se onda može da manifestuje u vidu raznih bolesti ili niza nesreća jer u čovjekovu postoji jedna suština koja je svjesna da mu je bolje i da umre nego da živi slijep i kao takav čini greške koje će mu navući karmički teret ili ga, kao ljudskog bića, ostaviti bez duše. Osim toga, takvi ljudi su veoma podložni i za manipulaciju “odozgo i sa strane” te njihova patnja stvara uslove za proizvodnju velikih količina emocionalne energije koju naši ‘susjedi’ i ‘nadzornici’ koriste za svoju ishranu. Tako čovjek upada u jedan “začarani krug” iz kojeg je teško izaći.
U prevodu, ili se probudi ili pati.
Mi većinu stvari koje nam se događaju tumačimo u skladu sa svojim mentalnim programima.
U vezi naše percepcije i “racionalizovanja”, ovom prilikom ću navesti samo dva primjera:
Već sam jednom prilikom pisao o svom kolegi koji je doživjeo “božje čudo” za vrijeme jedne mise u crkvi kada su se sve krunice (brojanice) koje su vijernici držali u rukama (između ostalih i on) iz srebrnih pretvorili u zlatne. Naravno, svi vjernici koji su se tada zadesili u crkvi, usljed ovog “znaka božje manifestacije”, automatski su se pretvorili u – turbovijernike, uključujući i mog kolegu.
Međutim, nedugo nakon ove ‘božje intervencije’ on je počeo da pati od određenih psiho-somatskih oboljenja. S obzirom da je dio njih i jasno vidljiv na njegovoj koži, kad mi je ispričao onaj događaj iz crkve pokušavajući da mene (kao ‘nevijernika’) impresionira, ja sam mu (bez pominjanja vanzemaljaca) sugerisao da ako hoće da sazna šta se tačno desilo neka potraži dobrog hipnoterapeuta koji ga regresijom može vratiti tačno u vrijeme i mijesto događaja. Čini mi se da je moj kolega ovo shvatio kao neku vrstu ‘bogohuljenja’. Njemu samom naravno nije palo na pamet da istraži stvar malo dublje jer on MISLI da zna istinu. Međutim, ono što on ‘zna’, to nije Znanje, nego – vjerovanje, a vjerovanja često nemaju nikakve veze sa istinom. Tako bi on recimo mogao iz jedne od knjiga Karle Turner, kao i nekih drugih ozbiljnih istraživaća ovog ‘fenomena’ da dozna kako su neki na tim vanzemaljskim brodovima vidali gomile tih brojanica i jos kojekavih religijskih ‘znamenja’.
Što je značajniji neki događaj koji je proizašao usljed naše interakcije sa nekim aspektima objektivne realnosti, utoliko su i veće i intenzivnije posljedice ukoliko se on negira, ili pogresno tumači.
Drugi slučaj se desio prije nekih 12 godina upravo Lauri K.J., autorki teksta
Da Vinči Kod, nekoliko knjiga, kao i eksperimenata čanelinga sa Kasiopejcima. Ona tada takođe nije vjerovala u vanzemaljce i NLO-e, i imala je cijeli niz “racionalnih objašnjenja” za taj fenomen. Kada se jednom prilikom, predveče, igrala sa djecom u dvorištu ispred kuće, jedno dijete je uzviknulo da pogleda iznad sebe. Neposredno iznad njih je polako i besumno prošao crni NLO u obliku bumeranga, raspona nekih 70 metara, za kojeg Laura kaže da mu je mogla vidjeti svaki detalj i da joj se činilo da ga je mogla dohvatiti rukom kad bi se protegla sa krova kuće. Kaže, interesantno je bilo i to što je odjednom nastala ‘mrtva tišina’, a normalno su se uvijek mogli čuti zrikavci, zabe, cvrkut ptica itd. Jos veći fenomen se desio kad se NLO udaljio i kad se njen muž pojavio na vratima i pitao sta se događa. Ona je “čula sebe kako kaže” da im je “iznad kuće upravo proletjelo jato crnih gusaka na putu ka jugu”. Muž ju je naravno čudno pogledao jer su živjeli u Floridi odakle guske nikada “ne lete na jug” a ni “crne” guske nisu uobičajene. (Kaže da se i dan danas čudi kako joj je tako nešto moglo pasti na pamet!?)
Ona se nakon toga razbolila a oporavljati se počela tek kad se prihvatila mogućnost postojanja vanzemaljaca i NLO-a i kada se prihvatila posla na proučavanju objektivne realnosti, što je podrazumijevalo istovremeno odbacivanje svih svojih laži i vjerovanja. To podrazumijeva proces buđenja za kojeg je zainteresovana suština svakog ljudskog bića a kojeg se istovremeno užasava Ličnost svakog ljudskog bića.
U vezi onog “jata crnih gusaka koje lete na jug”, tu vidimo sa kakvim glupostima nas um ponekad izlazi ‘pred nas’ (i pred druge!) o očajnim pokušajima da “objasni” neke elemente objektivne realnosti koji se ne uklapaju u naša vjerovanja ili koji nam se ne sviđaju. Da njena djeca nisu vidjela istu stvar, Laurin um bi vjerovatno protumacio stvar kao “figment njene imaginacije”. Halucinacija je ‘čarobna riječ’ koja “objašnjava” mnoge fenomene. Ostaje pitanje da li bi to ‘objašnjenje’ prošlo i kod njene suštine!?
Čovjek koji živi na osnovu svojih vjerovanja negira objektivnu realnost, odnosno, ovaj univerzum onakvog kakav on jeste. On projicira na njega lažnu sliku kojom su ga (mahom) drugi daunlodirali, mada on dosta toga ‘zaljepi’ i sam sebi. Tako dolazi do konflikta između te ‘lažne slike’ i objektivne realnosti;
a taj konflikt se može negativno manifestovati na čovjeka kao i na realitet u kome on živi, ovisno o tome koliko je njegova slika lažna, onosno, koliko duboko je on zaglibio u iluziji.
Laganje samog sebe je veoma opasno, bez obzira koliko ono racionalno izgledalo ili utjesno zvučalo; a čovjek koji laže samog sebe, laže i druge.
Ja bih preporučio da svako ko prihvati i prenosi religijska učenja ili učenja kojekavih društava koja sebe nazivaju ‘ezoteričkim’ - dobro porazmisli (ukoliko može tj. ukoliko nije prošao i poslednji voz).
posted by bobo at 10:52 am
0 Comments:
Post a Comment
<< Home