Casino

Čini mi se da je Casino jedno od najljepših mjesta za opservaciju i istraživanje ‘predatorovog uma, kako svog ličnog tako i kod drugih. U kazinu se može sve vidjeti kao u nekom mikrokosmosu. (Kako gore tako i dole).

S obzirom da sam poznavao par zadrtih kockara a ne mogu reći da ni sam nemam nešto malo ličnog iskustva što se kocke i kazina tiče, često sam razmišljao o dinamici koja se tu odvija. U nekoliko navrata imao sam priliku da vidim ljude kako dobijaju velike sume novaca samo što su prvi put kročili unutra, kao da im je “nešto odozgo” namjestilo te dobitke a onda su u narednom periodu ostajali skoro i bez gaća. O njihovim unutrašnjim borbama i emocionalnim previranjima ne moramo ni pričati. Čini mi se kao da su radili kao neka vrsta ‘turbo-baterije’ za matriks. Ja mislim da kazino dođe nešto kao ‘termo-elektrana’ za matriks. Ne bi me čudilo da iznad svake zgrade postoje ‘eterični kablovi’ koji sprovode energiju direktno u OPS oblast 4-tog denziteta.

Čovjek se prilično lako navuče čak i na obične poker i druge slične mašine koje su mahom programirane da daju nekih 20% dobitka. Tako, on čak i kad zna za tu činjenicu računa da će nadmudriti mašinu i da će dobiti jer ‘računa’ da ih je dovoljno prije njega već izgubilo na njoj. On će takođe svoju interakciju s mašinom racionalizovati na bezbroj načina. Kažu da je ‘adikcija’ ili stvaranje ovisnosti o nečemu jedna od karakteristika predatorovog uma.

Mislim da je nemoguće izmjeriti koliko u kockanju ima varanja samog sebe i drugih. Čovjek koji aktivno kocka ima tendenciju da patološki laže sebe i ostale, do mjere kad on sam počinje da vjeruje u svoje laži.

Istovremeno, bez obzira na to koliko se u kazinu, odnosno, prilikom kockanja, neki trudili da kontrolišu emocije i ostanu ‘cool’, čini se da to istinski nije moguće ukoliko je čovjek ‘normalan’. Čini se da jedino gnostičari i psihopate možda mogu ostati izvan normalne psihološke dinamike koja se tu odvija. Ovi prvi mogu kontrolisati stvar poznavajući problematiku ‘predatorovog uma’ i suštinu manipulacije, dok ovi drugi mogu da funkcionišu kao prilično efikasne mašine na osnovu toga što operišu s “greškom u softveru”. Naravno, ove prve rijetko ćemo i vidjeti u kazinu, osim ukoliko nisu tamo iz - istraživačkih razloga. Čini mi se da adamični ljudi, koji uspijevaju napraviti ‘cool-pozu’ i ne pokazivati emocije, prilično brzo dobijaju ako ne infarkt, onda bar čir na želucu, jer se te zatomljene emocije moraju nekako i negdje manifestovati.

Od kockara ćemo uvijek slušati o njihovim velikim dobicima, dok o gubitcima rijetko kada pričaju. Kad pričaju o dobicima obično se sjećaju mnogih detalja vezanih uz te prilike. Ja lično nisam upoznao nekoga ko nije u nadmetanju sa kazinom ostao kratkih rukava, mada, mnogi kockari vole da se hvale da su na dobitku. Većina ih čak i živi u toj iluziji.

Kod kocke je interesantno i to što mnogi sudionici primjete da u svemu tome ima nešto ‘hiperdimenzionalno’ jer im npr. u nekim navratima u glavu “sjedne” određeni broj prije nego što je izašao na ruletu. Ili čovjek dobije osjećaj da će mu biti podijeljene dobre karte prije nego što mu one dospiju u ruke. Dakle, čovjeku postane jasno to da prekognicija postoji, da ima ‘nešto više’, pa tako on često povjeruje i da je vidnovnjak, odnosno, da je na neki način ‘specijalan,’ što mu naravno može omoguciti brz i lagan dobitak u kazinu, bez mnogo muke. Istovremeno, npr. u slučaju ruleta, on takođe može primjetiti i da između nekih brojeva postoji neka skrivena veza, tako npr. da iza 24 često pada nula, iza 19 ili 29 pada petica, iza 31 ide 33 ili 35, iza 34 pada 36 …itd. Naredni korak je spoznaja da određeni rulet ‘voli’ određene brojeve ili da određeni krupije baca samo tzv. ‘male serije’ ili velike, tako da ovaj samo što treba, to je da pokrije te brojeve. I tako u nedogled, spoznaja iza spoznaje, a žetoni sve češće na krivom mjestu nego na pravom. Čest slučaj je i taj da čovjek nije iz nekih razloga stigao da stavi žeton na broj na koji je mislio, a on je upravo pao, pa nikako da si oprosti što nije dovoljno brzo reagovao, što nadalje izaziva novu emocionalnu buru.

Jedan moj prijatelj, koji je bio vrlo inteligentan, imao je sposobnost pogađanja brojeva na ruletu unaprijed ali većinom u slučajevima kad ne igra, odnosno, ne poklopi žetonom taj broj na stolu. Nakon dugogodišnje opservacije i aktivnog igranja, on je sa prilično velikom preciznošću mogao da predvidi događanja na određenom ruletu, međutim, kad je igrao, onda to nije donosilo neke veće rezultate na osnovu čega je on čak zaključio da upravo njega prate preko kamera i uz pomoć elektronske manipulacije ruleta onemogućavaju da kuglica upadne upravo u taj odjeljak na ruletu kojeg je on pokrio na stolu. Ponekad je bio toliko iritiran da je fiksirao pogledom kameru iznad stola i prijetio prstom onima koji ga uz njenu pomoć prate. Jednom mi je rekao da je svojim očima vidjeo kako je kuglica “lebdjela” neko vrijeme u zraku iznad ruleta, upravo iznad onog broja na kojeg je on igrao, a onda ju je krupije pokupio u zraku i ponovo bacio. U slučajevima kad je kasnio ili oklijevao da stavi žeton na određen broj, većinom je upravo taj broj padao. Tako je pokušavao da im doskoći tako što je poklapao brojeve na stolu u posljednji čas kad se kuglica već kotrljala po točku ruleta a krupije još nije dao znak da zabranjuje stavljanje žetona na sto. Naravno, sve ovo nije urodilo nekim plodom, jer - ‘ne možeš ti s njima’.

Drugi prijatelj je svojevremeno je u jednom australijskom gradu zakupio neki restoran na jednoj prilično prometnoj lokaciji i biznis mu je odlično krenuo, međutim, svake noći nakon što zaključa restoran on bi prešao preko puta u jedan hotel odakle ne bi izlazio dok ne ostavi u poker mašinama veći dio pazara. (Tokom radnog vremena, u jednoj sporednoj prostoriji njegovog restorana stalno se igrao remi, čisto ‘rekreativno’ tj. za ‘sitne pare’ a igrači su mahom bili izbjeglice iz Bosne.) U svakom slučaju, njega je bilo nemoguće odvojiti od poker mašine jer bi ga se tako sigurno spriječilo da dobije još više ili da povrati izgubljene pare. Pored svega toga, dok je igrao on nije nikoga konstatovao u svojoj blizini.

Naravno, sama dinamika gubljenja je takva da čovjek povremeno dobija dok generalno gubi.

Na kraju, nakon što čovjek tako ostane bez para, na putu do kuće ‘predator’ mu ubrizgava cijelu seriju raznoraznih misli, pitanja, opravdanja, itd. iza čega često slijedi osjećaj kajanja, griže savjesti itd., pa onda ono čuveno – ‘neću više nikad’ itd…

Međutim, kockari kažu da nema ljepšeg osjećaja nego kad idu kući nakon što su istovarili iz kazina veću sumu novca. Tada čovjek ne zna da li hoda zemljom ili lebdi a unutra mu neki nevjerovatno lijep osjećaj. Svaki žešći kockar će vam priznati da su to momenti zbog kojih se isplati živiti. U tim momentima, puni sebe oni postaju sigurni da su napokon pronašli i pravu strategiju kako uzeti lovu na elegantan način, kako “doći tiho - i ući u legendu”. U mnogim slučajevima, nije stvar toliko do para koliko u tome što su uspjeli – zajebati sistem.

Međutim, iz nekih misterioznih razloga kontinuitet izostaje, tako da sljedeći put im ne polazi za rukom da odigraju kao prošli put i ne prođe dugo dok ne izgube bar duplo više od onog svog posljednjeg velikog dobitka.

Isto tako, često kad poznaješ nekoga izvan kazina začudiš se koliko se čovjek promijeni kad je u kazinu. Kao da to nije onaj kojeg smo znali. Većina kockara pokušava da identifikuje svoje slabosti i na neki način ih savlada, odnosno, da napravi određenu strategiju kako bi poboljšali svoj “rejting”.

Od mnogih tehnika borbe kockara sa ‘svojim predatorom’, poznat mi je i slučaj gdje je jedan od njih sa sobom uvijek vodio svog ‘pomoćnika’. U trenutcima trezvenosti on je spoznao da je uvijek u nekim momentima na ruletu u kazinu bio prilično ‘dobar’, prije nego što bi sve izgubio, jer jednostavno nije u stanju da prestane s igrom kad treba. Tako je njegov pomoćnik imao zadatak da se izgubi s dobijenim parama u pravom momentu. Međutim, ovaj je morao pri tome da ocijeni kad je pravi momenat, da se neprimjetno ispari, da se dobro sakrije i da ne izlazi kockaru na oči određeni vremenski period u kojem ga je ovaj tražio da mu uzme pare kako bi nastavio s kockom i usput da mu slomi kičmu, jer je pomoćnik “uvijek” bježao i ostavljao ga bez para “taman kad ga je krenulo”. Čini se da je jedino ovakva strategija donekle mogla funkcionisati. Sada je iza svake seanse kockara grizlo pitanje: – “koliko sam samo mogao dobiti da onaj kreten nije pobjego”, a ne: “Što ne prekinuh kad je bilo vrijeme, ne bih izgubio sve pare”?! Znači, bilo je para ali se emocionalna bura nije mnogo stišavala.

Da bi se u kocki uspjelo, treba imati znanje i savladati predatorov um uz pomoć čelične discipline, međutim, malo ko je to u stanju.

Kažu da je jedna od karakteristika predatorovog uma i – sujevjerje. Tako i kod kockara često nalazimo da dobro paze u koje vrijeme će da idu u kazino, šta će da obuku kad krenu tamo, šta će da ponesu sa sobom, pa čak i to s kim će da idu, jer je to sve vezano s njihovim ubjeđenjem da im nešto donosi sreću, a nešto – nesreću.

Težnja ka ritualima i kojekakvim ceremonijama je još jedna od karakteristika predatorovog uma. Poznato je to da se od svega može napraviti ceremonija, pa čak i od oblačenja cipela. Tako, na primjer, možemo i kod najobičnijih partija pokera primjetiti kako neki kockari ritualno pristupaju miješanju karata.

Sada se postavlja pitanje, koje to sile u tim momentima djeluju i da li sve one potiču iz čovjeka samog ili se tu čovjek nađe i na udaru vanjskih sila, odnosno, entiteta koji imaju malo širu vremensku percepciju i mogu ‘ubrizgavati’ u njegov um brojeve i druge ideje, odnosno, kontrolisati ga, dok ovaj istovremeno misli da je sve što mu pada na pamet isključivo njegovo a isto tako i ono što on radi?! Da li je čovjekov mozak u kazinu većinom u beta (normalnom) stanju ili alfa (promijenjenom)?! Mislim da većina ljudi tamo zapada u alfa stanje, a PROMIJENJENO stanje svijesti je preduslov za njihovu manipulaciju (opet – promijenjeno stanje svijesti?!?)

Isto tako, pitanje je da li negativna energija u kazinu omogućava formiranje portala za lakšu interakciju između 3-ćeg i 4-tog sprata?

Tako je kazino nevjerovatno dobar teren za manifestaciju i opservaciju predatorovog uma.

Kazino kao i sve igre koje se u njemu igraju dizajniran je tako da je uvijek na dobitku. ‘Kuća’ uvijek dobija. Što se ‘stanara’ tiče, oni većinom lagano gube što je praćeno manjim dobicima tek toliko da im se održi moral i nada na određenoj visini. U svakom modernom kazinu postavljeno je na desetine kamera tako da njegovi nadzornici mogu stalno da motre sva zbivanja oko njega i unutar njega, pa tako i da na vrijeme intervenišu ako zatreba. Uz sve to, tamo ima i lijepih pripadnika suprotnog pola, pića, muzike, dobre hrane itd. ukratko, - svega što čovjeku “treba”.

Međutim, svugdje postoje iznimke, pa tako i ovdje. U nekim slučajevima, koji su doduše rijetki, dogodi se da neka individua šta god da se dešavalo i u svim uslovima stalno dobija. Takve individue se prilično brzo identifikuju od strane nadzornika i ‘zamole’ da napuste kazino. Kažu da postoje i slučajevi gdje je individua još svjesnija, te tako može da dođe u situaciju da stalno dobija ali na takav način da je vlasnici kazina ne identifikuju. Međutim, to je već “umjetnost”.

Postoje i slučajevi gdje se formira jedna grupa ljudi koji igraju kao tim. Tako su prije par godina u Melburnu otkrili i “diskvalifikovali” jednu takvu grupu koja je timski igrala “black jack” protiv krupijea, jer kazino ne može sebi dozvoliti da gubi veće svote novca.

Sve igre koje se igraju u kazinu napravljene su za predatorov um. Pobjednik ili gubitnik. Vlasnici kazina omogućili su igračima veliki broj različitih igara, tako da ovi mogu da biraju između onoga što su im oni učinili dostupnim a igrači su sretni što mogu da biraju, mada svaka igra koju igraju odgovara vlasnicima kazina. Njima je bitno da ljudi igraju i da se pri tome drže pravila. Igračima nije dozvoljeno da izmišljaju neke svoje igre. Vlasnici kazina čak organizuju i kurseve za igrače (obrazovanje) u kojima im se predstavljaju svi važniji aspekti kazina i kockanja a igrače se podučava i kako da igraju pojedine igre, naravno, na jedan iskrivljen način, tako da ovima to obrazovanje ne bi moglo omogućiti da profitiraju. Ono više služi za programiranje igrača i omogućavanje da se brčkaju u iluziji da dobijaju ili imaju šanse za neki veliki dobitak.

Međutim, pravo znanje o suštini kazina i načinima igre koji stvarno mogu omogućiti čovjeku napredak je - sakriveno.

***

Obično, kad izgubimo sve što smo imali ili smo nešto malo dobili a umor nas je već skoro savladao, mi idemo kući, a onda, kad se ukaže prilika, opet u – kazino. Naravno, zajedno sa sobom nosimo kući i onu svoju ‘ovisnost,’ kao i ‘predatora’ u sebi, kojeg smo sada malo smirili jer smo ga propisno nahranili. Ne smijemo zaboraviti da smo tamo bili većinom u alfa-fazi, prilikom čega smo bili prijemčivi za ‘daunlod’ svakojakih subliminalnih audio-vizuelnih poruka koje sada čine jedan dodatni program koji tiho radi u našoj podsvijesti. Svaki kockar, kad se ne nalazi u kazinu, naoko se normalno ponaša, pere suđe kod kuće i kuva kao normalan čovjek, na poslu često radi normalno kao i svi ostali, igra se sa djecom, ide u kupovinu itd.

***

Tako već sada možemo jasno da vidimo i analogiju između kazina i ove 3D oblasti postojanja na planeti zemlji, koju trenutno nastanjujemo. Ukoliko bi ovu analogiju malo produbili, onda bi morali zamisliti da je čovjekova “kuća” u 5D. U skladu s tim, vlasnici kazina bi bili 4D OPS entiteti, mada, naravno neki članovi njegove uprave i nadzornog sistema mogu biti i ono što podrazumijevamo pod ljudima. Sada se se postavlja pitanje: “Šta mi kog vraga tražimo u kazinu? Što dolazimo ovamo?”

Ljudi većinom idu u kazino zbog provoda, znači, da se malo zabave. Uostalom, možda nije slučajno to što kad izlazimo iz kuće, često imamo običaj da kažemo - “idemo u život”. Neki se takođe nadaju da bi u kazinu mogli profitirati a nekima je jedini cilj da povrate ono što su tamo do tada izgubili, međutim, ovdje moramo imati na umu i onu izreku: “Nije majka karala Muju zato što je kocko, nego zato što se ‘vadio’”. (U narodu je poznato to da se kod ‘vađenja’ ili pokušaja povratka izgubljenog, obično - još više gubi!) Međutim, neki tvrde da je u metafizičkom smislu ‘vađenje’ obavezno (karma), tako da moramo ispraviti sve ono što smo zasrali. To bi značilo, da se u jednom takvom slučaju čovjek ne može smiriti kod kuće sve dok ne izravna sve račune s kazinom, odnosno, u kazinu.

Međutim, u kazinu postoje igre koje se igraju kao i pravila koja se moraju poštovati dok se tamo boravi i dok se igra. Nama nije dozvoljeno da izmišljamo svoje igre i pravila a vjerovatno i kad bi htjeli, mi to ne bi ni bili u stanju s obzirom na naše (promijenjeno) stanje svijesti. [Predlažem da se “igre iz kazina” uporede s onim “arhetipskim dramama” iz tekstova Drvo Života i Viteški Pohod!]

Situaciju komplikuje i to što iz kazina nije lako ni izaći. Čak su i vrata koja vode napolje prilično dobro zamaskirana. Tamo vlada i drugačije vrijeme koje nama nikako ne ide na ruku.

Tako većina ljudi ne izlazi iz kazina sve dok tamo potpuno ne ostane bez valute-energije, odnosno, kolabira, nakon čega biva prebačena kući, u 5D. Kad dođu malo sebi, i nakon jednog perioda kontemplacije oni ponovo idu kazino. (Nikako da dođu pameti?!)

Sada se postavlja pitanje da li mi nosimo i predatora sa sobom kući?! Ja bih rekao da ne nosimo, međutim, ono što imamo to je svijest koja je uz pomoć predatora, odnosno, strane instalacije koju smo imali naraspolaganju u kazinu, prilicno - modifikovana. Možda zato neki tvrde da i u 5D čovjeku treba neko ‘vrijeme’ da dođe sebi?!

Navodno, postoji čak i dosta slučajeva gdje se prijatelji dogovore da se nađu u kazinu svi zajedno u određeno vrijeme. Međutim, kad dospiju tamo, stanje njihove svijesti se naglo mijenja, oni zaborave zašto su došli kao i na sve prethodne dogovore.

Zašto?

Kažu da je nedavno napravljen jedan eksperiment u kome su kompjuter sa bazičnim windows xp programom (bez sigurnosnih ‘zakrpa’ i firewall-a) priključili na internet. Bilo je potrebno samo 10 minuta da taj kompjuter postane ‘zombificiran’. On je za to vrijeme bio inficiran kojekavim virusima, trojanskim konjima itd. odnosno programima koji su na određeni način preuzeli kontrolu nad njegovim “umom”. Tako ni taj kompjuter nije više bio ‘on’. On je postao nešto kao jedna NOVA ličnost.

Naravno, sada se postavlja pitanje koliko vremena treba nama nakon naše pojave u kazinu da postanemo na sličan način ‘zombificirani’ od strane mentalnih programa koji vladaju u kazinu i kojima su već zaraženi oni koji su nas tamo dočekali, jer se mi tamo dolazimo bez ikakvih zaštitnih sistema? Ti programi onda regulišu našu svijest, percepciju i ponašanje a da mi toga ne možemo biti svjesni, isto kao što ni onaj kompjuter nije bio svjestan da je promijenjen i izmanipulisan. Tako onda uskačemo u igre bez granica koje se odvijaju u kazinu na način kako nam naši novostečeni mentalni programi nalažu. Nama tamo upravlja vještačka ličnost koja postaje jedan ‘interfejs’ između našeg odijela (tijela) i istinskog Ja (duše).

U slučaju kompjutera, postoje i tzv. anti-virusni programi uz pomoć kojih je moguće ‘dekontaminirati’ kompjuter i tako ga ponovo uspostaviti funkcionalnim u onom smislu u kakvom bi on trebao biti. Dakle, lako nam je za kompjutere.


Medutim, u kazinu nisu lako dostupni programi uz pomoć kojih bi čovjek mogao napraviti dekontaminaciju svoje vlastite svijesti, mada ih ima mnogo koji se prodaju kao takvi. Bolje rečeno, tu se radi o programima za reprogramiranje, a ne – deprogramiranje. Dodatni problem je u tome, što kad bi se čovjek nekim slučajem i uspjeo dekontaminirati, onda ni on više ne bi bio on. Naravno, njegova ličnost bi u tom slučaju morala da ide u kantu za smeće jer je ona bila formirana, i sve do tada funkcionisala, na osnovu programa koji su instalirani u nju izvana. Šta bi mu onda ostalo?! Ostala bi mu suština, istinsko Ja ili duša, ako je ona još uvijek tu, odnosno, ako i nju nije - prokockao. (Ovdje moramo naglasiti da možda postoji mogućnost da je upravo to najslađi dobitak za - vlasnike kazina.)

Kad bi čovjek bacio svoju programiranu ličnost u kantu za smeće a istovremeno imao suštinu dovoljno razvijenu, onda bi prestao da igra u igrama koje vladaju u kazinu ili bi ih igrao na osnovu svojih vlastitih pravila ili bi se dao u potragu za vratima koja vode napolje iz tog kazina. Drugačije rečeno, on bi postao svjestan a kad bi postao svjestan, onda bi mu vjerovatno bilo jasno i to - šta treba da radi.

***

Jedno od glavnih pravila u kazinu je da kod svakog dolaska tamo, čovjek mora svaki put obući jedno novo odijelo. Koliko smo mi u stanju da izaberemo odijelo koje ćemo tu nositi, za sada je još uvijek misterija!? Isto tako, nakon što kockajući se ostanemo ‘bez gaća’ i ‘kolabiramo,’ mi stižemo kući bez odijela kojeg smo morali ostaviti u kazinu. Tragikomično je to da čak i oni koji se u kazinu smatraju dobitnicima, kad krenu kući, moraju tamo ostaviti sve ono što su teškom mukom do tada prikupili.

Dodatni problem čini to što odijelo koje nam je u kazinu stavljeno na raspolaganje nije baš toliko perfektno jer zajedno s njim dolazi i jedna ‘strana instalacija’ koja čovjeku treba da pomogne da se pretvori u dobrog kockara a ona predstavlja i jednu veoma bitnu komponentu naše novostvorene ličnosti. Njen zadatak je da zadrži čovjeka u kazinu što je moguće duže, ne dozovoljavajući mu da stvari vidi objektivno i tako da napravi od njega jednog efikasnog - gubitnika. Ona bi mogla biti nesto slično prijemniku koji hvata samo one stanice čiji se programi emituju iz 4D OPS oblasti postojanja, odnosno, samo one programe koje emituju – vlasnici kazina. A poznato je to koliko smo mi sugestivni. Često je dovoljno da vidimo reklamu za Koka-kolu i ona će se ubrzo naći u našem stomaku. Poznato je i to koliko mi volimo da pratimo trendove.

Da stvar bude komplikovanija, vlasnici kazina su još odavno isfolirali igrače predstavljajući im se kao kojekavi bogovi, anđeli, vile, vilenjaci itd. [a u poslednje vrijeme kao ‘vaskrsnuti (uzašli) majstori’, pa čak i kao naša – svemirska braća!]. Oni su nekako uspjeli da ubijede igrače u to da izvan kazina postoji jedan entitet koji sviju motri i koji je svemoćan, te ako se igrači budu ponašali po njegovim pravilima, onda će dobro proći ne samo u kazinu, nego i kad izađu iz njega. Tako sada oni igrači koji su im povjerovali na riječ i pomalo dobijaju, zahvaljuju se za to gore navedenom entitetu a oni koji stalno gube, smatraju da su zgriješili u vezi poštovanja trendova koje je entitet odozgo zacrtao, donosno, da su sami za to krivi.

Tako se još uvijek većina igrača intezivno moli tom entitetu ne samo da bi prošla bolje na kocki, nego i da bi skupili dovoljno poena koji će im trebati kad dođe vrijeme za napuštanje kazina. To je mahom zbog toga što se od samog ulaska u kazino u čovjeka usađuje i strah od gubitka odijela jer se u kazinu ne može igrati bez njega a informacije o onome šta se dešava s čovjekom bez odijela, takođe su maglovite i izvitoperene na takav način da se on mnogo komotnije osjeća u odijelu, nego misleći kako će proći kad ostane bez njega.


Vlasnici, nadzornici i poslovođe kazina su veoma prevejani tako da se služe svim sredstvima da bi od igrača izvukli sve što su ovi donjeli sa sobom, tako su raznorazne prevare i mahinacije dio njihove standardne operativne procedure.

Po kazinu stalno kruže bajke o igračima koji su u prošlosti ostvarili nevjerovatne podvige i postali veliki dobitnici. Jednom je jedan dobio ovoliko a jedan drugi je dobio onoliko. Međutim, sami detalji kako su oni to uspjeli ostvariti nikome nisu poznati, niti iko od igrača lično poznaje nekoga takvog. Ako su detalji poznati, onda su sigurno lažni jer u kazinu vlada jedan prilično dobro uhodan dezinformativni sistem koji igrače stalno održava zagrijanima za igru a istovremeno im ne dozvoljava da pobijede odnosno napuste kazino prije vremena, tj. dok nisu ostavili sve svoje pare (energiju). Tako se za igrače ne moze reći da nisu puni nade i lijepih snova.

S vremena na vrijeme desi se i to da se pojedini igrači u nekim momentima malo ‘osvijeste’ i počnu da shvataju gdje su se zadesili, međutim, sa predatorovim umom u punom pogonu, s promijenjenim stanjem svijesti i sa izvitoperenom percepcijom, čovjek nije u stanju tek tako lako da se snađe.

Pogotovo ako se uzme u obzir da je nadzorni sistem i za takve pripremio posebnu zamku u vidu jednog specijalnog mentalnog programa koji funkcioniše na principu – “šta je babi milo – to joj se i snilo”.

Interesantno je i to što bez obzira na to da kod napuštanja kazina ljudi ne mogu ponjeti ništa sa sobom od onoga što su dobili, čak ni vlastito odijelo, i pored toga oni grčevito pokušavaju da skupe što više žetona. Mnogi u toj trci za žetonima oštete svoje odijelo toliko da bivaju diskvalifikovani.

U nekim periodima zabilježene su i pojave da se neki od kockara udruže kako bi timskim radom dobili što je više moguće, pa formiraju tzv. tajna društva.. Ukoliko se radi o grupama pohlepnih i nezajažljivih individua, njih nadzorni sistem nagrađuje tako što ih zaposli da rade za njega, odnosno, daje im pozicije u upravi. Oni odozgo znaju da će ovi učiniti sve na očuvanju svojih pozicija, da će biti dobri nadzornici i menađeri i da će za malo vlasti prodati i rođenu mater ako treba.

Navodno, postoji teoretska šansa da se isto tako udruži i grupa individua koje nisu takve, međutim, to se za sada dozovoljava samo teoretski, jer je odstranjivanje mentalnih programa a pogotovo one “strane instalacija” koja dolazi s odijelom, prilično težak posao a tačne metode nisu poznate.

Zgrada kazina ima više spratova, na donjim spratovima igra se za male pare, a na gornjim za veće. Medu igračima vlada uvjerenje da koji igraju na višim nivoima imaju i veću moć i kotrolu nad onima sa donjih nivoa, tako da se u kazinu formira i neka vrsta elite, pa tako i hijerarhije, odnosno, piramide. U toj piramidi čovjek može fiktivno napredovati prema gore, ovisno o tome kako igra, međutim, iz piramide ne može izaći jer mu stil razmišljanja i igre nameće ona “strana instalacija”.

Sada se čini da je situacija toliko beznadežna da kad bi u kazino stigao čak i onaj majmun Soni, direktno iz Kusturicinog filma Podzemlje, opalio iz topa i napravio rupu u zidu, vjerovatno bi malo kome od igrača palo na pamet da pobjegne napolje.

Međutim, kako stvari trenutno stoje, šanse za tako nešto su prilično slabe. Izgleda da je sve to ipak na - individualnoj bazi!?

--