Knjiga: Igra Sna i Jave, Ans i Eva Jargi

Knjiga se može daunlodirati odavdje:

http://www.galaksija.com/literatura/IGRA_SNA_I_JAVE.pdf


***

Komentar


Interesantna tema i interesantna knjiga. Moram priznati da me je stvarno zaintrigiralo kad sam na samom početku knjige pročitao:

“Svrha ove knjige je da svojom formom i sadržinom, skrivenim kodom i otvorenim porukama, kod čitaoca izvrši reprogramiranje, odnosno, svojevrsnu transformaciju svijesti…”

Meni inače pojam “reprogramiranje” nimalo ne leži jer on podrazumijeva zamjenjivanje jednog programa drugim, a koliko znamo, program je - program. (Ko je programer?!) Ono o čemu volim da pričam je de-programiranje.

Dalje slijedi: “…u pravcu pripremanja za “kvantni skok” u zabačene i zaboravljene predjele iza barikada Jastva, sakrivene iza čvrstih okova Jave – u rajske dimenzije sna.”

Ne zvuči loše: - Rajske dimenzije sna…!?

Međutim, pitanje je koliko sve to ima ikakve veze s objektivnom realnošću?! Mislim da će ‘Jastva’ u nekom obliku biti sve dok ima individualnosti a Jastvo zadržavamo čak i kad sanjamo.

S druge strane, prema gnostičarima, mi već odavno spavamo! Naravno, to čiji snovi imaju “rajske dimenzije”, čiji “paklene” ili neke druge, prilično je individualna stvar. Neki kažu da se iz sna čovjek može samo probuditi a možda stvarno postoji i mogućnost da on svoj sadašnji san još više - produbi!? Ili da u njemu sanja i neki ‘san u snu’!? Ako je to stvarno tako, onda bi se očekivalo da neki možda požele i da se napokon probude!? Isto tako, možda možemo uzeti u obzir i mogućnost da je Gurdjijev bio u pravu kad je tvrdio da ljudi mogu čak i da sanjaju da se bude, pored one njegove tvrdnje da - većina ljudi cijeli svoj život proživi u jednom snu u kojem se neki od njih bave i naukom, a neki čak pišu i knjige!?
Ko zna?! Ili je možda stvar ipak individualna?!

***

He, he, ne znam zašto, ali kod ovog “pretvaranja jave u san” (ili obratno) prva asocijacija koja mi je pala na pamet bio je film U ustima ludila, gdje je ključna rečenica: 'Kada ljudi počnu da gube sposobnost da shvate razliku između mašte i stvarnosti, stari (Drako) mogu da počnu svoje putovanje nazad (na ovaj svet, da vladaju). Što više ljudi veruju, putovanje će biti brže.”

Naravno, to je samo jedan film i ne moramo ga uzimati ozbiljno.

***

U suštini, veoma sam skeptičan u vezi skupljanja saznanja a pogotovo u vezi sa bilo kakvim istinskim spoznajama uz pomoć promijenjenih stanja svijesti a čini se da to postaje sve više popularno. (Doduše, možda sam ja malo zaostao?!) Ili se možda radi o namijernom favorizovanju onih stanja svijesti gdje dolazi do distorzije čovjekove percepcije?! Istovremeno, u istočnoj gnostici se stalno naglašava važnost ostajanja “pri sebi i u sebi”, s punom koncentracijom i pažnjom. Da li je to slučajno?!

Ovdje ću morati ponoviti onu Parabolu o kočiji u kojoj se čovjek poredi sa jednom kočijom, odnosno, konjskom zapregom, gdje sama kočija ili kola, simbolizira čovjekovo fizičko tijelo, konji predstavljaju njegove emocije, osjećanja i strasti; kočijaš predstavlja jedan intelektualni sklop koji je sposoban da rezonuje, tj. - ličnost a u kočiji se nalazi i jedan putnik, koji je ujedno i njen gospodar. To je njegova suština, duša ili istinsko Ja.

U svom normalnom stanju, cijeli taj sistem je u jednom besprekorno skladnom odnosu i on perfektno funkcioniše – kočijaš drži uzde čvrsto u svojim rukama i upravlja konjima i kočijom u pravcu i na način koji mu gospodar nalaže. Međutim, sve bi to trebalo da bude tako ali u većini slučajeva nije. Prvo, kočijaš je iz nekih razloga prestao biti svjestan postojanja svog gospodara, te je preuzeo upravljanje kočijom u svoje ruke. Moglo bi se reći da je on usljed nekih vanjskih uticaja pao u neku vrstu sna ili transa.

Tako, danas većina kočijaša spava a njihovim kočijama prijeti opasnost da se sunovrate u provaliju.

S tim u vezi, jedini spas bi bio da se kočijaš PROBUDI, poveže se s dušom i prepusti njoj ‘navigaciju’.

Međutim, iz nekih razloga ovaj koncept nije nimalo popularan, vjerovatno zato što on počiva na stanovištu da se tako nešto NE može ostvariti kroz snove, transcedentalne meditacije, hiperdimenzionalne vježbe, rituale i sve ostalo što podrazumijeva PROMIJENJENO stanje svijesti. U suštini, tu se radi o jednom mukotrpnom radu na samom sebi.

Da tragikomika bude veća, kako stvari stoje, još malo pa ćemo ta promijenjena stanja svijesti tretirati istinskim, ili – budnim, ako već nismo počeli?! (U ovoj ‘Zoni Demijurga’ sve je moguće, tako da se pojmovi i njihova značenja redovno obrću - naopako!)

***

Dakle, kočijaši spavaju a oni koji spavaju često i sanjaju. Čovjek može sanjati ‘vako, a može i - ‘nako. Snove možemo uzeti kao dio naše realnosti, međutim, moramo imati na umu da ta iskustva interpretira ‘kočijaš’ u skladu s njegovim stanjem svijesti. Snovi mogu biti projekcija nekog dijela čovjekovog bića, mogu biti njegova reflekcija a bogami mogu se i manipulisati “sa strane” od strane entiteta koji postoje ili zvanično ne postoje a da toga sanjač nije ni svjestan. Koliko je sanjač u stanju da vidi realnost objektivno? Mislim da on to nije u stanju, mada će on smatrati svoje doživljaje objektivnim ili će tvrditi da objektivna realnost ni ne postoji.

Recimo, oni koji su čitali nešto na temu američkih vojnih istraživanja na području “remote viewing” mogli su primjetiti da su tu korištene procedure u kojima su oni koji su “putovali” kroz vrijeme/prostor bili prvo obučavani da što je moguće pravilnije opišu percipirane stvari ali - bez ikakve lične interpretacije. Da li je to slučajno?! Ili im je možda još davno bilo jasno da interpretacije posmatrača/ličnosti u većini slučajeva nemaju nikakve veze sa objektivnom realnošću.

Istovremeno, kad su snovi u pitanju, isto kao i kod nekih vrsta meditacije, praktikanti često proklamuju da se tu čovjek treba postaviti samo kao posmatrač, međutim, prema opisu njihovih iskustava, jasno je vidljivo da oni čine upravo obratno. Oni uzimaju aktivno učešće u tim iskustvima ali naravno, sa pozicije ličnosti ili kočijaša, odakle dolaze i sve interpretacije tih iskustava a često slijede i definitivni zaključci. Na kraju se ispostavlja da tu o nekom ‘neutralnom’ posmatranju nema ni govora.

Kuriozitet je takođe to što u svemu tome tzv. “wishful thinking” igra jednu važnu ulogu, tako da čovjek počinje interpretirati realnost (tj. ono malo što je u stanju da vidi) sa platforme - “što je babi milo, to joj se i snilo”. U gnostici se to naziva i samo-trankvilizacija a ona se najčešće obavlja uz pomoć jednog konstantnog, intenzivnog i bespoštednog – laganja-samog-sebe.

Nadalje, tačno je to da je Kastaneda pridavao veliku važnost snovima, međutim, kod ljudi koji su ga čitali primjetio sam neku “čudnu” tendenciju da ignorišu ono čemu je on pridao još veću važnost i što je čak nazivao TEMOM NAD TEMAMA!? Dakle, - predatora. Pogotovo ako uzmemo u obzir ono što je on tvrdio u smislu da se nama bez predatora malo sta dogada. Ili, bolje receno, da skoro sve što nam se dešava, dešava nam se ‘u režiji’ ili pod kontrolom istog. Ja lično smatram da je i to takođe blizu istine. Da li su snovi područje gdje smo imuni na ‘stranu instalaciju’, odnosno, izvan njenog uticaja?! Čisto sumnjam. Međutim, mi ćemo predatora izbaciti iz jednačine (jer ružno zvuči!), a od onoga što nam je ostalo sklapaćemo cijelu sliku, i po mogućnosti - sa što više ružičaste boje. Ništa ljepše za one koje ignorišemo, tj. koji zvanično ne postoje, odnosno, one koje smo izostavili u našim snovima!? Za njih vjerovatno nema lakšeg i slađeg zalogaja od ‘ovce-u-nirvani’. Doduše, Kastaneda nam je odgovorio i na pitanje zašto ljudi ignorišu predatora.

***

Nadalje, tendencija da se iz samo jednog ugla interpretira kompletna struktura i mehanizam rada univerzuma je svuda prisutna. Nedavno sam npr. čitao knjigu čiji je autor ostavljao utisak da je proniknuo u većinu tajni i to preko ničeg drugog do – krvnih grupa!? Pipamo samo rep a mislimo da vidimo cijelog slona!?

U svojoj poslednjoj knjizi David Icke je slično opisao svoja iskustva koja je doživjeo uz pomoć pripravka od biljke ajahuasca. Kad je uz pomoć ovog ‘čarobnog napitka’ dospio u jednu oblast postojanja izvan ovog našeg ‘matriksa’ i od tamo sagledao situaciju, on nam poručuje da “ništa ne brinemo, ljubav je sve što postoji, sve ostalo je – iluzija”. (Odmah mi je laknulo!)

Generalno se može reći da je sve iluzija, hologram, da smo svi jedno,'ti si ja', 'ja sam ti' i napraviti cijeli niz preturbacija na tutemu, i to je možda tako gledajući sa nekog višeg aspektapostojanja.

Međutim, relativno za ovaj 'podrum' (aludirajući na Kusturicin film Podzemlje) u kojem se mi nalazimo, mislim da postoji i jedna odgovarajuća 'podrumska-objektivna-realnost' koje većina nas nije svjesna i neće da bude svjesna. Bez obzira na to što su neki od nas u podrumu na ovaj ili onaj način saznali za gorenavedene duhovne i univerzalne istine, kad udarimo glavom u zid podruma, glava će nas zaboliti i odmah ćemo zaboraviti na to "da je ljubav sve što postoji a sve ostalo iluzija". Često je dovoljno da nas samo zaboli zub. Čak nećemo biti u stanju ni izaći napolje iz podruma, nego ćemo se dole ponašati onako kako nam drug Marko ‘odozgo’ nalaže. Istovremeno, jedni podrumaši će sanjati ‘vako, a drugi ‘nako. Jedni će interpetirati svoje snove vako, a drugi nako. Oni koji se smatraju prosvjetljenima gledaće sa visine i s prezirom na one koje smatraju neprosvjetljenima, ili će ih samo smatrati – neinformisanima.

Ja bih ovdje postavio pitanje, da li je i drug Marko, koji kontroliše podrumaše s gornjeg sprata, - stvarno toliko loše informisan?! Da li je moguće da njemu nisu poznate duhovne istine koje su čak i nama dostupne, - u smislu da je on mi, da smo mi on, da smo svi jedno, da je sve skupa jedna velika iluzija, da je ljubav sve što jeste… itd?!

I pored svega toga, drug Marko neumorno širi dezinformacije ‘odozgo’ koje kroje koncenzus-realnost u podrumu. Naravno, mnoge od tih dezinformacija lijepo zvuče, pa su rado prihvaćene od strane ‘podrumaša’. (“Jao Marko što ti lepo lažeš” – govorila je često drugarica Natalija; ali lako je bilo njoj jer je ona vidjela malo više objektivne realnosti od onih podrumaša.)

Ili je možda cijela slika ipak malo ‘šira’?!?

Šta da kažemo o onim “snovima” gdje ‘entiteti koji zvanično ne postoje’ organizuju za sanjača “turistički paket-aranžman” po galaksiji i okolini, kroz vrijeme i prostor?! Neki sanjači nakon tih iskustava pišu čak i knjige, uvjereni da se sve što su doživjeli stvarno dogodilo. Naravno, njih usput uvjere i u to da su oni na neki način specijalni, tj. da nije nimalo slučajno to što su upravo oni bili “izvučeni”. Međutim, ukoliko se podvrgnu regresivnoj terapiji i ukoliko je terapeut dovoljno stručan da probije tzv. “paravan memoriju” (“fiktivni doživljaj”), redovno se ispostavlja da je stvar bila mnogo banalnija i bizarnija. Njemu su njegova ‘sjećanja’ bila ‘dounlodirana’ dok je on ležao na nekom stolu ko zna gdje, priključen na kojekave prilično sofisticirane uređaje od strane naše “kosmičke braće”.

Šta da kažemo o onim ‘snovima’ koji uslijede nakon prvih znakova interakcije s našom “kosmičkom braćom,” kad kod nekih ljudi ‘automatski’ dođe do disasocijacije mentalnog tijela od ostalih, te se oni “astralno projiciraju” ili “lucidno sanjaju” kako bi izbjegli traumu (a pri tome se ispostavlja da je ono što oni dožive kod ‘astralne projekcije’ prilično drugačije od onoga što dožive njihove duše i tijela!?).

Dakle, pitanje je kako ovu vrstu ‘snova’ trebamo interpretirati? Ili je možda najbolje da i ovo ignorišemo, odnosno, da to ne uklapamo u svoje lične - Snove?!

***

Mislim da čovjek ne mora biti potpuno budan da bi primjetio da svako od nas ovdje ima svoje individualne lekcije koje će mu se ponavljati u raznim oblicima sve dok ih ne nauči. Možda i kao čovječanstvo imamo neke zajedničke lekcije?! Kad ja udarim glavom u zid usljed svoje nesmotrenosti ili neznanja, onda glava boli mene a ne nekog drugog bez obzira na to što smo ja i taj drugi – jedno (neko će možda reći da ja tu činjenicu nisam dovoljno duboko – spoznao!?) To je i sasvim pošteno. Prilično sam siguran u to da kad sam spavao najčvršćim snom, najviše sam se i patio. Moja ignorantnost me je često skupo koštala, tako da sada lično preferiram ‘prisebnost’, oči širom otvorene, aktivno razmišljanje svojom glavom i djelovanje u skladu sa stečenim znanjem, mada, ne kažem da se i iz snova ne može nešto naučiti. U suštini, kad se o našim snovima radi, mislim da ih trebamo uzimati ozbiljno i analizirati ih koliko god je to moguće objektivno, imajući na umu SVE mogućnosti a istovremeno izbacujući svako predubjeđenje i “wishful thinking”.

***

Postoje i neke indikacije da se čovječanstvo približava onome što je Gurdjijev nazvao “raskrsnicom” i da određenim silama veoma bitno da na njoj ne skrenemo na pravi put. Naravno, da bi se stvar osigurala, njima je bitno da se u ovim vremenima što više ovaca nalazi u stanju transa koji, naravno, nema nikakve veze sa objektivnom realnošću. Kvalitet percepcije čovjeka u snu ili transu ne moramo ni diskutovati.

Povećanjem nivoa svijesti/svjesnosti na osnovu sticanja istinskog znanja približavamo se i objektivnoj percepciji realnosti, što nadalje ‘optimizira’ i naše DJELOVANJE, odnosno, AKTIVNO učešće u kreaciji. Sve je to povezano.

Suprotno tome, ‘sindrom ovce-u-nirvani’ stavlja čovjeka u ‘off-modalitet’ i on je kao takav ‘isključen,’ te može samo da ‘vegetira’ u nekom stanju ‘virtualne-animacije’. Takvo jedno stanje možda može da vodi i ka ‘ne-bivstvovanju’, kako je to predstavljeno u tekstovima Viteški Pohod i Drvo Života. Stoga, podrazumijeva se to da svako od nas ima ličnu odgovornost za samog sebe, odnosno, svoju navigaciju kroz ‘Drvo Života’ ili ‘Sve Što Jeste’.

Da li će neko ići kroz sve to kao “sanjač” ili “tragač”, vjerovatno je stvar suštine te individue.

***

Vraćajući se na Kastanedu, može se reći da bi njegov pojam ratnika odgovarao pojmu tragaoca u gnostici, a činjenica jeste da on navodi da i “sanjači” mogu izaći iz ‘podruma’, međutim, u oba slučaja sama ‘metodologija’ kao i stepen svjesnosti čovjeka, vjerovatno igraju ključnu ulogu, tako da se to ne bi trebalo izvlačiti i izolovati iz konteksta cijelog njegovog djela a onda stizati do klasičnih new-age paradigmi o funkcionisanju univerzuma, koje lijepo zvuče a sam Kastaneda ih nikada nije pominjao.

U slučaju da čovjek ide kao “sanjač,” mislim da on takođe prvo mora da se probudi, a tek onda - ‘svjesno da sanja’ u smislu otvaranja “portala” izmedu dimenzija ili denziteta, kao i kretanja kroz njih. Dakle, stanje svijesti je “ime igre” a ono istovremeno određuje i mogućnost stvarnog razumijevanja suštine ove problematike. Međutim, možda tu vrstu ‘svjesnog sanjanja’ moramo razlikovati od onih običnih subjektivnih snova kočijaša/ličnosti, kao i ovog ‘sna’/transa u kojem se trenutno svi manje više nalazimo i iz njega pokušavamo nešto da tumačimo.

Stoga, kod sagledavanja ove tematike preko Kastanede, mislim da iz njegovog učenja ne bi trebali izostavljati one elemente koji nam se ne sviđaju ili koji ne zvuče lijepo za uho a onda krpiti rupe u mozaiku s onim što nam se sviđa. Činjenica jeste da mi jesmo multidimenzionalna bića i da možemo boraviti na raznim ravnima postojanja ali prvenstveno moramo imati na umu da je sve to u prilično uskoj vezi sa razvojnim stepenom svijesti određene individue.

***

S druge strane, u gnostici se govori o povezivanju sa ‘gospodarom’, ‘suštinom’, ‘istinskim Ja’ ili Dušom, što je preduslov za prelaz na jedan viši nivo postojanja. Rad na tome podrazumijeva i prestanak čovjeka da laže prvenstveno samog sebe, što podrazumijeva jedan od težih dijelova cijelog tog posla. Ostaje pitanje da li kočijaš može ostvariti tako nešto spavajući i sanjajući?!

Uostalom, u izvještajima onih koji aktivno istražuju onu ‘rajsku dimenziju’ snova, nisam imao priliku vidjeti da se tako nesto uopšte i pominje!? Čini mi se da ipak negdje nešto ne štima, ali nisam siguran šta?!

Možda je najbolje da svako to sam prosudi!?

***

Naravno, kod samog prosuđivanja možda ne bi bilo loše imati na umu i ovo što je rečeno u tekstu Viteški Pohod:

“Na našem nivou postojanja, tumačenje da ništa nije realno (da je sve iluzija), kako se to promoviše od strane mnogih gurua i duhovnih učitelja kroz cijelu našu istoriju, beskorisno je isto kao i kad bi rekli da “gravitacija ne postoji”.

Takve interpretacije su korisne samo u smislu proširenja percepcije. One nisu korisne za neku praktičnu aplikaciju s obzirom da se energije stvaranja očigledno transduciraju kroz nekoliko “nivoa” prije nego što se sretnu na sredini, da tako kažemo, u realnosti trećeg denziteta. Organski život se odvija na jednoj “raskrsnici” od živopisnih ideja ili misaonih centara bitka i ne-bitka. Kao takve, one imaju sposobnost da transduciraju energije “gore” ili “dole,” zavisno od “energetskih upravljača svijesti” određene jedinke. Dakle, opet, postoje dva jasna šira odjela: usmjerenost prema bitku/posmatranju, ili usmjerenost prema ne-bitku/odrazu u ogledalu. Ta podjela se manifestuje kroz sve nivoe organskog života, uključujući i ljudska bića. Ljudska bića egzistiraju da bi transducirali stvaralačke kosmičke energije preko organskog života. Naši “viši Ja” su upravljači tih kosmičkih energija a pravac u kome ta energija “teče” određen je aktivnostima tih viših Ja.

Opozicione sile teže da “zarobe” energiju svijesti i uvedu je u stanje “sna ne-bitka”, što u određenom smislu ima gravitacionu prirodu, dok sile svijesti teže tome da “informišu” materiju uz pomoć buđenja samo-svjesnosti kod onih organskih jedinki na zemlji koje su u stanju da pruže otpor gravitaciji ne-bitka.
Kao samo-svjesna “transduktivna jedinka,” ljudsko biće ima potencijal da se kreće u oba pravca – prema intenzifikaciji bitka, ili prema intenzifikaciji ne-bitka. U tom smislu, čovjek takođe djeluje slično jednoj leći ili objektivu u teleskopu koji se može “podešavati”. On se može podesiti tako da odredi širinu polja osmatranja, koje može biti udaljeno i tako uključivati više “prostora/vremena,” ili može biti skraćeno kako bi se vidjelo samo ono što je blizu i što je evidentno u ovom materijalnom svijetu. Drugim riječima, naša prva i fundamentalna odluka leži u izboru onoga šta hoćemo da VIDIMO.

Kad se odlučimo šta hoćemo da VIDIMO – ovdje ne mislimo na gledanje fizičkim očima, niti na neko vidovnjaštvo, nego na jedan mnogo uključiviji pojam koji sugeriše da li smo ili nismo sposobni da budemo objektivni ili subjektivni – mi onda počinjemo da primamo impresije ili utiske. Te impresije se, ukoliko se one asimiliraju, mogu pretvoriti u znanje. Znanje vodi do svjesnosti. Znanje i svjesnost nadalje upravljaju emocijama, koje onda napajaju energijom naše DJELOVANJE u organskom svijetu. To podrazumijeva jedan proces transduciranja energija Kosmičkih Misaonih Centara.

Ibn al-’Arabi nam kaže – Dobrota je Biće/bitak/bivstvovanje; kojem pripada sve što je pozitivno i najljepše osobine, ili - “imena Božja”. Zlo je nedostatak dobra, tako ono predstavlja “ne-egzistenciju”. Drugim riječima, u svom korijenu Bivstvovanje boravi u “ne-egzistenciji” koja je zlo. Tu se radi o jednoj začkoljici, odnosno, stvari koja se često izostavlja iz većine učenja o “metodama ascenzije”. Na našem nivou postojanja, ljudska bića se nalaze na jednoj raskrsnici Misli o Bitku i Misli o Ne-Bitku, - Dobra i Zla. Čovječanstvo je stvoreno u obliku Božjih imena – onih od Bitka i onih od Ne-Bitka. Preuzimanje karakternih crta tih Imena podrazumjeva i manifestaciju tih njihovih osobina. Nauka o Ascenziji podrazumijeva skupljanje znanja o svim tim Imenima i njihovim istinskim osobinama, visokom i niskom, prijatnom i užasnom, svijetlošću i tami, u svim njihovim raznovrsnim nijansama, tako da se onda bude u stanju IZABRATI koje osobne crte će se poprimiti na sebe. Jedino uz pomoć jednog cjelokupnog vidnog polja, čovjek može da otkrije da li ono što on subjektivno misli da je dobro, stvarno JESTE dobro i vodi ga ka Bitku, ili se radi o jednoj prevari koja pretendira da inducira Ne-Bitak.

Bog je korijen SVIH Imena, plemenitih i prostih. Zadatak za tragaoca podrazumjeva to da on treba oživjeti Plemenite osobne crte iz jednog latentnog stanja a onda otkriti sve mogućnosti njihove pozitivne aplikacije – čak i ako ta aplikacija podrazumijeva ‘nadvladavanje’ ili transmutaciju.

Shaykh nam kaže - “plemenite osobne crte su samo one koje su u vezi sa interakcijom s drugima.” Drugim riječima: Dejstvovanje. Ukoliko vi VIDITE iluziju separacije, to je sigurno prva stvar. Međutim, tu je prokrijumčarena i jedna laž koja sugeriše da je to sve što je potrebno, ukoliko vi to “samo vidite” za vas će se sve promijeniti.

Bog stvara dobro i zlo, ružno i lijepo, pravedno i nepravedno, moralno i nemoralno. Između ovih osobina leže višestruke opasnosti na putu tragaoca za Istinom. Mnogi savremeni “duhovni učitelji” i “gurui” nam kažu: “S obzirom da postoji samo Jedno Biće koje prožima sve stvari, sve što mi treba da radimo to je da vidimo sve kao samo jednu svjetlost”, i to će onda transmutirati tamu a mi ćemo tako “stvoriti našu vlastitu realnost od svjetlosti”. Takve tvrdnje ignorišu činjenicu da tvrdnja “Bog je Jedan” opisuje realitet koji je na jednom višem nivou od ovog, s kojeg se manifestuje naše vlastito “mješovito biće”. Čovjek koji pretpostavlja da on može postati sličan Bogu na ovom nivou, tako što će samo razmišljati o tome, ignoriše onu činjenicu – Bitak vs Ne-bitak, koja zrači sa “Bog je Jedan” nivoa egzistencije, koji se jasno nalazi nekoliko nivoa iznad ovog našeg.

Zlo stvarno POSTOJI na svom vlastitom nivou, a čovjekov zadatak je da navigira u Kosmičkom Lavirintu tako da ne bude poražen od strane Zla, koje se takođe nalazi unutra. To je korijen Slobodne Volje. Čovjek se tu suočava sa jednom nezgodom koja je STVARNA kao i on sam: on se tu tjera da izabere – koristeći svoje znanje njegovom primjenom – između ispravnog puta koji vodi ka Bitku i varljivih puteva koji vode ka Ne-Bitku.

Od ljudskih bića se zahtijeva sposobnost razlikovanja između dobra i zla – upravljača energije svijesti – u svakoj fazi svoje egzistencije u ovom realitetu. Zboga toga, u stvari, oni moraju razumjeti da je Bog - svijest i da je Bog - materija. Bog je dobro, a Bog je i zlo. Ova Kreacija preuzima na sebe sve ove različite osobine svih onih “Imena Božjih”. Ovaj Kosmos je pun Davanja-života ali i Ubijanja, Oproštavanja i Osvećivanja, Veličanja i Ponižavanja, Upućivanja i Varanja. Pokušavanje zauzimanja božje tačke gledišta i “miješanje svega”, rezultira u OSTAJANJU na ovom nivou. Odatle, ljudska bića moraju uvijek odvajati božju tačku gledišta od svoje vlastite tačke gledišta, kao i činjenicu da je cjelokupna kreacija primila na sebe sva božanska Imena i Osobne Karakteristike.”

http://www.galaksija.com/metafizika/viteski_pohod.htm