Dean Warwick

Ubistvo uz pomoć daljinske kontrole (Murder By Remote-Control?)

*News Brief - October 9, 2006*http://thetruthseeker.co.uk/article.asp?ID=5290

Pojavile su se nove indikacije da Dean Warwick, http://www.ampliflaire.co.uk/Page2.html , pionir u istraživanju alternativne energije i član kruga obavještajaca, nije umro prirodnom smrću.

Dean Warwick je kolabirao i umro dok se obraćao krcatom auditorijumu u Blackpool-u, prošlog vikenda. Međutim, ono što je bitno, prije nego što je počeo svoj govor, on je rekao da osjeća “snop” (energetski, prim.prev.) odnosno, da ga nešto peće s jedne strane glave. Prema onima s kojima je razgovarao neposredno pred početak svog govora, Dean je rekao: “Mislim da će me likvidirati". Porijeklom sa Novog Zelanda a nastanjen u Škotskoj, Dean jeobećao da će na toj konferenciji objaviti neke vrlo značajne stvari.

Nekoliko sedmica prije tog govora, na Probe Internacionalnoj Konferenciji <http://www.ivy-rose.co.uk/Holistic_Events/498.htm>, Dean je Dave-u Starbuck-u dao u jednom intervjuu neke nagovještaje u vezi onoga što slijedi.

Između ostalog, Dean je obećao da će imenovati i one koji su stajali iza ubistva Bobby Kennedy-ja. Međutim, kako je reko Starbuck-u, to će biti samo početak jer će takođe imenovati i “Antihrista” i podići prašinu u vezi podzemnih baza i nestale djece. U intervjuu kojeg je snimio Dave Starbuck, on je takođe rekao kako i zašto je sedam preživjelih putnika srušenog aviona kod mjesta Lockerbie ostavljeno da umru od hipotermije. Razlog za to je, rekao je on, što su preživjeli putnici znali da teroristička bomba nije srušila Pam Am Let 103, koji je srušen 1988.g. pri čemu je poginulo 270 putnika i članova posade. Njih su ostavili da umru zato što su znali da je raketa bila ta koja je oborila avion, a ne bomba. (Slično kao i u slučaju Leta 93, koji je oboren iznad Pensilvanije, 11 septembra 2001.g., prim. prev.). Tako da su oni preživjeli, onda bi sigurno to i posvjedočili.

Međutim, ovo znanje učinilo je Dean Warwick-a veoma opasnim čovjekom po one koji kriju te stvari. To je i razlog zašto postoji mnogo pitanja u vezi njegove iznenadne smrti.

Kratko nakon što je počeo svoju prezentaciju, kako kažu organizatori konferencije, Warwick, 62 godine star i dobrog zdravlja, rekao je da ima “predosjećaj” da će mu se nešto desiti. Prema Dave Starbuck-u koji je prisustvovao Deanovom govoru na Internacionalnoj Konferenciji Probe, Dean je počeo da korača krupnim koracima. On je najavio da će objaviti ko je ubio Boba Kenedija, ime “Anihrista” i još mnogo toga. Međutim, njemu to nije pošlo za rukom. Uz riječi, “strpite se malo…” Dean se naslonio lijevim laktom na obližnji sto a onda se srušio na pod. Činilo se da je u tom momentu već bio mrtav uprkos svim pokušajima da ga ožive, mada neki tvrde da je umro prije nego što je dotakao tlo.

Iako je napravljena obdukcija, okolnosti u vezi Deanove smrti veoma su sumnjive. Da stvar bude interesantnija, oni očevidci koji su pokušali telefonom kontaktirati njegov vebsajt, nisu mogli dobiti vezu. Iako nismo primili nijedan poziv tog vikenda, naše telefonske linije bile su stalno “zauzete”. To je još jedan razlog zašto nam se čini da je Dean vjerovatno bio likvidiran uz pomoć energetskog snopa (oružje poznato kao: “beam-weapon”, prim. prev.) od strane grupe koja ima veliki interes da drži poklopac na nome što se stvarno dešava.

Dean Warwick je bio “insajder” koji se s autoritetom obraćao jednom širem auditorijumu i slušajući ga postaje očigledno zašto mnogi smatraju da je on likvidiran. Uostalom, prosudite sami na osnovu ovoga što je rekao Dave-u Starbuck-u u vezi napada na Svjetski tgovinski centar.

<http://www.revelationaudiovisual.com/Audio/Dean%20Warwick%2001.wma>

Ili poslušajte ovo što je Dean izjavio u vezi nestale djece i žrtvovanja ljudi.

<http://www.revelationaudiovisual.com/Audio/Dean%20Warwick%2002.wma>

***

http://thetruthseeker.co.uk/article.asp?ID=5337


Uzbunjivač umire pod sumnjivim okolnostima na bini za vrijeme konferencije
James Casbolt – October 17, 2006

U subotu 7 oktobra prisustvovao sam konferenciji na temu NLO-a, u Blackpool-u pod nazivom ‘Probe international’. Namjeravao sam da se sretnem sa bivšim službenikom američke vlade, Dean-om Warwick-om koji je bio poslednji predavač tog popodneva, kako bih ga nagovorio da nam otkrije sve što zna u vezi NSA, izgubljene djece i vanzemaljaca.Ovih dana, Dean je već izašao u javnost i prije par sedmica dao je jedan intervju mom prijatelju, Dave Starbuck-u, koji je inače istraživački novinar. Činjenica jeste da je Dean tu iznjeo samo jedan manji dio onoga što on stvarno zna. Zato sam namjeravao da ga zamolim i pokušam da ga ubijedim da nam potpuno otkrije sve što zna.

Samo par minuta nakon što je izašao na pozornicu, Dean je izgubio svijest i srušio se na pod. Ljudi su se zapanjili i nastala je opšta konfuzija. On je prestao da diše, pozvana je hitna pomoć, međutim, Dean je umro na pozornici. Kad se Dean srušio na pod, jedna žena je primjetila tamnokosog čovjeka kako se iskrada napolje. Ona ga je pratila dok je on bezbrižno zviždukao, onako sam za sebe, silazeći niz stepenice, onda je ušao u auto i nazvao nekoga telefonom. Onda je vidjela kako se on smije razgovarajući s nekim.

Ko će to zadovoljno zviždukati a onda se smijati priliko telefonskog razgovora neposredno nakon što je vidjeo čovjeka kako se ruši na pod i umire?!Svi ovi događaji ukazuju na činjenicu da se ovdje radilo o ubistvu od strane jedne obavještajne službe koja je koristila E.L.F – oružje. (Estremno niske frekvencije, prim. prev.) Ta E.L.F oružja mogu biti podešena na Delta valove i u stanju su da “isključe” čovjekov nervni sistem.

Većina te tehnologije dovedena je do savršenstva na 4.-om nivou CIA-ine podzemne baze Dulce, u pustinji države New Mexico desert. Četvrti nivo te podzemne baze bavi se istraživanjem tehničkog aspekta ljudske aure, manipulacijom snova, hipnozom, telepatijom i naprednim vrstama kontrole uma. Ta E.L.F oružja ‘isisavaju’ život iz žrtvinog tijela i Dean je bukvalno “zaspao” na svojim nogama. Suze su mi lile niz lice dok sam prolazio pored mog prijatelja Ellisa koji je piljio direktno u moje oči pogledom koji je govorio “Obojica znamo šta se upravo desilo”. Dean Warwick je bio hrabar čovjek koji je umro boreći se za slobodu. Oni koji su odgovorni za ovo djelo, platiće za to kad dođe vrijeme. A to vrijeme doći će brzo. Isto važi i za agente “petokolonaše”, koji su pokušavali da ubijede ljude na Probe Konferenciji da su neki od nas. Vi znate ko ste, a to znam i ja.

***

Slijedi izvod iz intevjua sa Dean Warwick-om kojeg je napravio Dave Starbuck, par sedmica prije njegove smrti. Radi se o pitanjima nestale djece, ulozi armije i vanzemaljaca i planiranog holokausta u Americi.Dean Warwick: “Želio bih da naglasim nešto što me je uznemirava već neko vrijeme, radi se o ubijanju djece. U jednom izvještaju Odjeljenja za Statistiku američke vlade, tvrdi se da će u SAD-u svake godine biti oko 150 hiljada djece za koje se nikada više neće čuti. Tri mjeseca kasnije dobio sam sličan izvještaj koji kaže da će ih u centralnoj i južnoj Americi biti oko 350 hiljada. Ja sam to izračunao, specijalizovao sam čistu i naprednu matematiku na univerzitetu. To nije slučajnost. Radi se o 0.5% populacije u sjevernoj Americi i 0.5% u centralnoj i južnoj Americi. To ne može biti slučajnost.

Dave Starbuck - “Sigurno da nije”

Dean Warwick: “Tako, jednog dana u moju kancelariju je ušao jedan sužbenik i dok smo razgovarali pomenuo mi je da ima sastanak u DSS prostorijama. Rekao sam mu – “Sigurno ćete biti zainteresovani za ovo” a onda sam mu saopštio da sam dobio te izvještaje i o kakvim se brojkama radi. Rekao sam mu da mi u Velikoj Britaniji nemamo tako nešto. On mi je odgovorio: “Reći ću vam ko sam, ja sam u tom odjeljenju 30 godina i sada sam njegov načelnik”. Rekao je: “U Velikoj Britaniji imamo isti slučaj sa oko 20 do 25 hiljada djece godišnje”. Nešto kasnije gledao sam televiziju usred dana i to je bilo nešto prezentirano kao vijest, gdje se pojavila jedna gospođa koja je član neke grupe u Londonu, mislim da je njihovo ime bilo “Majke onih koji su nestali.” Ona je rekla da svake godine u Velikoj Britaniji oko 120 hiljada djece između 10 i 23 godine ode od kuće a 80% njih se ponovo pronađe. Drugim riječima, 20% njih nestanu. Dobro, 20% od 120 hiljada čini 20 hiljada i potvrđuje onu brojku koji mi je taj čovjek rekao. Pa dobro, šta se dešava s tom djecom?

Razgovarao sam sa šefom policije i on mi kaže “U pravu ste u vezi te djece, Dean!” Kaže, “Jedne godine zabilježili smo 40 hiljada i nešto, koji su nestali. Onda je dodao da im je vlada tada saopštila da se ne radi o 40 hiljada, nego o 60 hiljada i nešto.

Ovo sam čuo od policijskog službenika koji je bio u vezi sa policijom u Dorsetu. U Novoj šumi, svake sedmice pronađu 7 do 8 djece koja su isječena od grla do ramena. Koža im je oguljena s leđa a meso jedeno dok su bili živi. Sada mislim da to ima veze s onim u vezi čega me je moj djed upozoravao da ću to saznati kasnije (Ranije u intervjuu, Dean je pomenuo da mu je djed davno rekao da kad odraste, suočiće se s jednom tajnom koja će ga uništiti.) i tako sam naletjeo na onaj događaj sa Jessicom i Holly. Svako ko je povjerovao da Ian Huntley ima bilo kakve veze s ubistvom te djece, trebao bi da se javi doktoru na pregled.”

Dave Starbuck - “Prije četiri godine održao sam predavanje na temu - ‘Ko je stvarno ubio Holly Wells i Jessicu Chapman’ i odaziv je bio nevjerovatno veliki, uključujući čak i nekoliko advokata.”

Dean Warwick - “Optužili su Ian-a Huntley-a zato što je imao u naborima svojih pantalona sjemenke biljaka koje se nalaze u toj šumi. On ih je mogao pokupiti bilo gdje, a mogli su mu ih i podmetnuti. Taj čovjek ne bi bio tako glup da odnese ta tjela na ono mjesto, svuče im odjeću, polije ih benzinom pa onda zapali. Svako ko ima bar pola mozga zna da je bolje ostaviti odjeću na tijelu da upije benzin a onda da ih zapali. On je navodno odnjeo njihovu odjeću nazad do škole, stavio je u kantu za smeće, onda zapalio, pa je ugasio polijevajući je vodom iz crijeva. To je glupost!

Imamo slučaj gdje je jedna gospođa tražila od medija da objave njenu priču. Ne znam koliko je to tačno. Radi se o tome da je ona šetala svog psa u toj šumi svakodnevno u toku par sedmica prije nego što su Jessica i Holly bile pronađene. Ona je izjavila da je vojna policija blokirala taj put.”

Dave Starbuck - “Da, to je tačno. Ja sam to takođe čuo iz jednog drugog izvora.”

Dean Warwick - “A imamo i onog džogera koji je bio saslušan izvan suda dok se sudilo Huntley-u. On je rekao da je tri noći trčao pored te šume i da je čuo krike djevojčica iz te šume. Sada, one informacije koje imam o tome stigle su od visokih američkih vojnih obavještajaca kojima u svakom slučaju vjerujem. Oni su unutar vlade, duboko unutar vlade, a ko su oni, to je već posebna priča. Tijela tih djevojčica bila su unakažena kandžama a bile su i silovane. Sada, da li se tu radilo o činu nekog kulta ili transmutaciji “prisustva” (misli se na proces transmutacije entiteta iz 4D, prim. prev.) to je već ovoreno za diskusiju. Ja lično mislim da je David Icke stigao prilično blizu, samo što je on promašio u vezi onoga što bi mi trebali da radimo u vezi s tim slučajem reptilskih i drugih entiteta ali nećemo sada o tome.

Međutim, ukoliko se ponovo vratimo na onaj slučaj nalaženja 7-8 tijela u Novoj šumi, u Dorsetu, taj policajac mi kaže da njegov kolega koji pregledava ta tijela, svakog puta želi da počini samoubistvo nakon onoga što vidi.”

Dave Starbuck- “Mogu da vjerujem”

Dean Warwick- “Ovo me podsjeća na ono što nalazimo na mnogim mjestima u bibliji, ‘A oni su jeli meso djece tih dana,’ a postoji i razlog za to. Srećom imam jednu seriju dobrih proizvoda, tako da srećem mnogo ljudi. Jedan klijent je npr. postavljen veoma visoko u naučnom istraživačkom centru britanske vlade.

Činjenica je da se dosta toga nalazi u biblijskim zaisima i onome što je Zacharia Sitchen pisao, recimo ona priča o “Onima koji su s Neba na Zemlju došli” ili o Nefilim-ima i Anunaki-jima.Oni su konzumirali menstrualnu tečnost njihovih žena zato što im je to davalo sposobnost da čitaju um svojih suparnika, da komuniciraju telepatski i ja u to vjerujem a kasnije ću reći šta sam istraživao na univerzitetu na Novom Zelandu.

Kad je došlo vrijeme za te entitete da idu, a oni su ti koji su došli s nebesa i uzimali žene ljudi pokušavajući da ih oplode a pošto su te žene rađale gigante, umirale su kod porođaja, nastao je problem. Tako je to ono kako su oni naišli na to kako će dobiti te supstance. Nisu mogli iz menstrualne tečnosti ljudskih žena da dobiju te supstance ali su otkrili da ih mogu dobiti iz muskulature djece koja su izložena mučenju. Ovo ima i svoju naučnu bazu, neću sada reći odakle tačno iz SAD, ali da, to je odgovor. Takvo meso je “natopljeno” serotoninom i adrenalinom, i ono im daje slične supstance koje im omogućavaju da čitaju drugima um i komuniciraju telepatski. To se pominje na mnogo mijesta u Bibliji, i to se treba bukvalno uzimati, onako kako je napisano.

Tamo se na kaže da su oni jeli dječje kosti, ili dječju kožu, nego da su jeli dječije meso, što znači da su im gulili kožu. Slično s onim iz Biblije gdje se kaže da je Kain navodno ubio Abela. To nije tačno, u stvari, nije rečeno tako. Rečeno je da je Kain pojeo Abela i zato je bio prognan. Ne mogu zamisliti ništa gore od mučenja jednog djeteta u onom stepenu u kojem se to čini, a onda da ga se konzumira onako kako je to bilo rečeno od strane policajaca koji su sprovodili istragu. To možda ima neke veze s onim o čemu mi je moj djed pričao kad sam bio dijete, tj. o onome što ću saznati kasnije u mom životu, a sigurno je to da ne postoji ništa gore od toga što djeca dožive kad se podvrgnu svemu tome.

Slično tome, nedavno sam magazinu Nexus dostavio dokumentaciju o tome da se kod nas sada pojavljuju giljotine, koje su pomenute u Otkrovenju 24. Hiljade njih sada dovoze u američke vojne baze. Zašto? Senator koji je to pomenuo rekao je da je to divan način da se izvede smrtna kazna. Ali oni ne likvidiraju ni stotinu ljudi godišnje u Americi, šta će im onda hiljade giljotina? Žena kongresmen iz San Dijega je javno izjavila da je u jednoj japanskoj fabrici vidjela da prave te stvari.”

Dave Starbuck- “Da i ja sam negdje čuo taj izvještaj”

Dean Warwick- “Pa, to je bilo i na BBC radiju negdje sredinom januara 2004. godine, da se to slalo u SAD u kontejnerima, 300 u jednom. Sada mi se čini da znam o čemu se radi. Neki svjetski lideri kao Kissinger, javno su trvdili da je potrebno reducirati svjetsku populaciju sa 7 milijardi na pola milijarde. Kako ćete likvidirati toliki broj ljudi? Dobro, možemo se igrati s klimom, možemo raditi razne stvari kao npr. napraviti velike poplave, ljudi mogu ginuti zbog globalnog zagrijavanja planete, podizanja nivoa mora itd.

Imam podatak da je policija prijetila jednom farmeru u Yorkshiru. Ovdje ću stati i vratiti se malo natrag da pomenem da je Gunderson, koji je bio najveći proizvođać metala u svijetu, bio intervjuisan na Tv u vezi s tim što je dobio ugovor da za američku vladu proizvede hiljade teretnih vagona a u svakom od njih je bilo mjesta za 150 ljudi. Imamo takođe slučaj onog britanskog doktora koji dok je s porodicom hodao kanadskim šumama u blizini američke granice, nabasao na željezničko skladište sa više od 50 teretnih vagona. Kada su otvorili vrata svakog od njih, u njima su vidjeli okove i giljotine za glavu.

Sada ću ti reći ovo, zamisli da smo ja i ti u tim okovima i mene su stavili na giljotinu a tebe su ostavili za sutra. Ti ćeš se prestraviti.”

Dave Starbuck- “Prokleto si u pravu!”

Dean Warwick - “Tako da tu dobijamo slične okolnosti, pošto si ti prestravljen, adrenalin i serotonin teku, te tako imamo te sastojke u našem tijelu. Zato je onaj senator pomenuo da je to divan način za likvidaciju kao i za korištenje dijelova tijela ili organa.

Ali da se 6.5 milijardi ljudi iz cijelog svijeta tako likvidira, to je velika stvar i većina ljudi će to proglasiti glupošću. A upravo u tome i jeste poenta. Kad staviš nešto direktno ispred nečijih očiju, to je najbolji način da sakriješ tu stvar.

To je isto kao kad su se Njemci počeli ponovo naoružavati za Drugi svjetski rat. Oni su mogli praviti puške, dijelove oružja i municiju i mogli su ih lako sakriti ali ono što nisu mogli lako sakriti to su bile topovske cijevi. Šta su oni onda uradili? Oni su ih ugrađivali ljudima u kuće kao dimnjake. Tako su te cijevi stršile napolje kroz krovove, a ljudi su od topovskih cijevi mislili da su to dimnjaci.”Dave Starbuck- “Pa, to je već odavno strategija sila Novog svjetskog poretka. Ako hoćeš nešto da sakriješ, stavi to ljudima ispred nosa. Ja sam prilično dobar poznavalac toga. Prije nego što sam postao novinar bavio sam se mađioničarskim vještinama, tako da znam kako se sakrivaju stvari ljudima isred nosa. ”

nešto više informacija o Deanu Dean Warwicku može se naći ovdje: www.jamescasbolt.com

Nojev Sindrom

Skupljanje znanja istovijetno je - punjenju auta gorivom. Brzina se postiže njegovom - UPOTREBOM.

(Cassiopaeans)


Još iz davne samerske civilizacije potekla je jedna priča o čovjeku kojeg je ”bog” upozorio da se sprema kataklizma, te da na vrijeme poduzme određene mjere kako bi izbjegao tu katastrofu. U samerskoj verziji te priče, glavni junak se zvao Ziadsutra, nešto kasnije, u vavilonskoj, on je bio poznat po imenu Utnapištim a tu priču su takođe kasnije posudili i autori Biblije, s tim što su oni Utnapištima nazvali Nojem.

Simbolika cijele priče je u tome da kada čovjek prati određene znakove i intuiciju, on može da primjeti kada se u oblasti u kojoj živi sprema neka katastrofa. Tako oni koji obraćaju pažnju na realnost, slušaju onaj ‘unutrašnji glas’ i adekvatno reaguju, imaju dobre šanse da opstanu, dok oni koji su ignorantni, pa čak i ismijavaju one koji nešto poduzimaju, postaju na kraju žrtve te iste katastrofe. Tako čovjekova sposobnost da primjeti te “znakove pored puta” kao i adekvatnost njegove reakcije, zavise od razvojnog stepena njegove svijesti.

Jedan od razloga zašto mnogo ljudi nije u stanju da vidi šta se objektivno događa oko njih je tzv. “wishful thinking,” što bi se moglo prevesti kao razmišljanje u skladu s vlastitim željama (tješenje samog sebe?!) ili neka vrsta onoga - “što je babi milo – to joj se i snilo”. To je čovjekova prirodna karakteristika da sačuva integritet iluzije u kojoj živi od vanjskih uticaja. Stoga, ljudi imaju tendenciju da se stalno tješe. Oni pri tome neće (ili ne mogu?!) da vide ono što im se događa ispred nosa, a ako i vide, onda nemaju tendenciju da to objektivno i tumače. Sama objektivna interpretacija podrazumjevala bi i određenu reakciju s njihove strane, što često podrazumjeva i neke ‘drastičnije’ promjene u njihovoj svijesti i životu. A čovjek se upravo ne boji ničega više od - promjena.

U vezi s tim, pomenuo bih film Romana Polanskog, Pijanista (The Pianist), koji prikazuje događaje u Varšavi na početku Drugog Svjetskog Rata iz ugla jedne jevrejske porodice, u kojoj je glavni lik poznati poljski pijanista Spielman.

Njemci su okupirali Poljsku i u Varšavi se situacija pogoršava iz dana u dan, pogotovo za Jevreje. Videći sta se događa, neki članovi porodice Spielman dolaze do zaključka da trebaju da bježe iz Poljske, međutim, neki od njih su za to da se ostane jer “postoje dobre šanse da će se situacija popraviti”. Jedna od njih je i “vijest” da će Englezi uskoro intervenisati u korist Poljske. Najači zagovornik ideje da se ostane, bio je i sam pijanista Spielman. Čak bi se moglo reći, da bi cijela njegova familija napustila Poljsku, da se on složio sa tim.

Radilo se o jednoj dobrostojećoj porodici, koja se teško mirila sa pomisli da izgubi sav onaj luksuz i životni stil kojeg su do tada imali. Tada je kod članova porodice preovladao onaj “wishful thinking”. Vidjeli su većinom ono što je “obećavalo” promjene na bolje, dok istovremeno nisu htjeli da vide objektivnu realnost, a to je da se situacija iz dana u dan sve više pogoršava i da im se sprema zla sudbina ukoliko adekvatno ne reaguju.

Tako je došao momenat kada su se svi Jevreji morali kao takvi javno da deklarišu, da nose na rukavu žutu traku, da im se zabrani pristup javnim mjestima, da ih se počne iseljavati iz stanova i prebacivati u jedan dio grada specijalno namjenjen za njih (geto), pa da se oko tog dijela grada uskoro počne zidati jedan veliki zid; da jedan po jedan članovi familije ostaju bez posla, itd. itd., dok su svi oni istovremeno pokušavali da glume neku vrstu normalnog života, sve dok nije došao red na njih da ih pokupe i pošalju u logor. Pijanista Spielman je svirao u zgradi Radio Varšave dok su padale granate, sve do momenta kada je jedna od njih oštetila prostorije radija do te mjere kada se više nije moglo svirati. Kada se to dogodilo, bilo je kasno da se napusti i grad i država.

Na kraju su svi članovi porodice Spielman, nakon mnogo patnje i pokušaja preživljavanja, završili u nacističkom logoru. Sam Spielman, pijanista, nakon što je ostao bez posla, kuće i porodice, proveo je cijelo vrijeme dok je trajao rat, sakrivajući se i pokušavajući da spasi svoj goli život, što mu je na kraju pošlo za rukom.

Znači, iako su svi znakovi predstojeće katastrofe bili tu, ljudi su se pravili da ih ne vide ili su se trudili da ih tumače kako im najviše odgovara. To naravno, sa objektivnom realnošću nema nikakve veze.

Na ovom primjeru se može vidjeti da su oni čije su odluke zavisile od drugih, lošije prošli od onoga od koga su njihove odluke zavisile. Takvih primjera ima bezbroj jer se to većinom tako događa kad god svoju vlastitu sudbinu stavljamo u tuđe ruke.

Kad god svoju vlastitu sudbinu stavljamo u tuđe ruke, bilo da se radi o ‘rukama’ nacionalnih lidera, vjerskih vođa, nebeskih entiteta ili kojekakvih drugih ‘spasitelja’ poznatih pod raznoraznim imenima, – nemamo pravo da se žalimo na konsekvence.

Slična stvar se i meni svojevremeno dogodila kada sam se zadesio u Hrvatskoj neposredno prije početka rata. Jedan od mojih tadašnjih mentalnih programa bio je ‘YU-patriotizam’. Kada sam se zaposlio tamo, sve je odlično krenulo, dobio sam kuću od firme, koju sam lijepo namjestio, auto, dobru platu, jednom riječju, kako se samo poželjeti može. Tako, kada su se počeli pojavljivati znakovi koji ukazuju da veselju dolazi kraj, ja nisam htio da ih vidim ili sam ih tumačio onako kako je to meni najviše odgovaralo.

Na oružane sukobe koji su izbili na samo 200 km od područja gdje sam stanovao, gledao sam kao da se događaju tamo negdje na Srednjem Istoku, i bio sam siguran kako se radi samo o jednom manjem konfliktu koji će se brzo riješiti jer “ljudi nisu toliko ludi da međusobno zarate”. (Kasnije se ispostavilo da ljudi mogu biti ludi više nego što je normalan čovjek u stanju zamisliti.) U svakom slučaju, ja nisam ni pomišljao o povratku nazad u Bosnu, jer bi to podrazumjevalo ostaviti posao, imovinu, prijatelje itd. Čovjek nakon određenog vremena provedenog negdje, često postane i emocionalno vezan za mjesto i ljude.

Tako sam propustio da na vrijeme napustim područje gdje sam živjeo, pokušavajući da zadržim ono malo što sam do tada stekao. Međutim, uskoro je nastala situacija kada više nisam mogao da izađem a jedina preokupacija mi je bila da sačuvam živu glavu. Objektivne realnosti postao sam svjestan tek kada su granate počele padati oko mene i kada je narod počeo da gine.

U situaciji kada počne rat, prvo je pravilo: “ako nisi s nama, onda si protiv nas”. Ne postoji opcija da čovjek ostane neutralan. Ukoliko pokušaš ostati neutralan, onda imaš dva neprijatelja. Srećom, sama priroda posla kojeg sam radio pripomogla je da se ne nađem u situaciji da direktno učestvujem u oružanim sukobima. Nakon nekoliko mjeseci, pojavila se i prilika da napustim taj region, koju naravno, nisam propustio.

U Sarajevu sam zatekao situaciju istu kao što je bila u Hrvatskoj pred rat, s tim što su se tamo mogle primjetiti tri, a ne dvije strane; jedni “za mir” i izlazak iz Jugoslavije, drugi “za mir” i ostanak u Jugoslaviji, treći, “za mir” i ko zna za šta. Sama situacija sa političarima-mediokritetima (mahom: PSIHOPATAMA) u kombinaciji sa vođama vjerskih zajednica-mediokritetima (mahom: PSIHOPATAMA), - nije mnogo obećavala. Međutim, njihovi sljedbenici su od njih mnogo očekivali a na kraju su prošli onako kako sljedbenici obično i prolaze.

Čini mi se nikad više ljudi nije bilo na ulicama, nego što je to bilo u Sarajevu, pred rat. Kao da su ljudi podsvjesno osjećali nadolazeću katastrofu te su intenzivnim druženjem pokušavali da rastjeraju ili bar amortizuju strah. Svi su bili u potrazi za dobrim vijestima a istovremeno slijepi za objektivnu realnost.

Svi znakovi su bili tu, s tim što ja nisam više bio entuzijasta. Tako kada sam u razgovoru sa poznanicima, roditeljima i prijateljima govorio kako mislim da će izbiti rat i da se spremam da napustim Bosnu, to je bilo uglavnom okarakterisano s njihove strane kao nešto što nema nikakvog osnova (jer će se političari sigurno dogovoriti) ili kao obični pesimizam. Optimizam kao stanje svijesti nije ništa bolji od pesimizma, oboje su u većini slučajeva podjednako daleko od objektivne realnosti.

Tako su neki ostali u Sarajevu čisto iz optimizma, drugi iz raznih drugih razloga. Jedan moj prijatelj se takođe odlučio da izađe, međutim, njegova supruga nije htjela ni da čuje, pošto je njena karijera u jednoj od poznatijih sarajevskih firmi upravo bila u usponu.

Kada se grad zatvorio i kada je bilo kasno da se napusti, većini onih koji su se tamo zadesili ostalo je jedino da izaberu stranu kojoj će se prikloniti, ukoliko su i za to imali vremena. Tako su ‘svoju’ stranu morali izabrati i oni koji objektivno ni na jednoj strani nisu vidjeli ‘anđele’.

(Crno-bijela tehnika posmatranja i raspoznavanja snaga ‘mraka’ i ‘svjetlosti’ postoji samo u – medijima, odnosno, - ratnim filmovima).

Supruga mog prijatelja naravno nije dugo ostala da radi i gradi svoju karijeru, jer se njena firma ubrzo zatvorila, nakon početka ratnih aktivnosti. Od karijere nije bilo više ništa, isto kao ni od izlaska iz grada. Doduše, nakon nekog vremena pojavila se prilika da neke žene izađu iz grada, koju ona nije propustila, dok je moj prijatelj ostao u gradu skoro do kraja rata, da gleda odakle se vedri. Klasična priča.

Tako bi se, s jedne strane, moglo reči da mnogi ljudi pod uticajem drugih propuštaju priliku da izbjegnu neku katastrofu, odnosno, adekvatno da reaguju, a s druge strane, oni su sami, u suštini, odgovorni za sve posljedice koje su nastale kao rezultat toga. Uostalom, i to su lekcije koje se moraju naučiti.

Građanski rat,- bitka između istih ljudi, samo različito mentalno programiranih. Bilo koji rat, - sukob između istih ljudi, samo različito programiranih. To naravno ne važi samo za Bosnu, nego za cijeli svijet.

Ratovi, građanski pogotovo, su pozornica na kojoj organski portali dolaze do izražaja. Oni tada dobivaju svojih “pet minuta”. Lopovi i psihopate preko noći postaju patriote i često počinju da vode glavnu riječ (naravno, oni i dalje ne prestaju da kradu ili “pljene,” kad god se za to ukaže prilika). Nakon onog čuvenog: “ko nije sa nama, taj je protiv nas”, svi koji su se zadesili na određenom području moraju uzeti direktnog ili indirektnog učešća u “igrama bez granica”.

Čovjek ne može više da opstane kao neutralan, a organski portali su ti koji uglavnom diktiraju principe i pravila ponašanja. Ljudsko biće sa individualnom dušom u tim momentima postaje turbo-generator emocionalne energije kojom napaja naše ‘svevišnje gospodare’ koji nastanjuju “sprat” iznad našeg, - i s kojeg oni manipulišu naš svijet. ‘Svevišnji gospodari’ kontrolišu organske portale; a ljudskim bićima sa individualnom dušom, koja takođe nisu imuna na mentalne programe, ostaje samo da mentalnom gimnastikom intelektualno racionalizuju stvar i svoje učešće u ‘igrama bez granica’. Naravno, ako ih prežive.

Obrazuje se jedan, na prvi pogled, - ‘začarani krug’, zatvoren sistem ili ‘mašina’, iz koje ono što se podrazumjeva pod normalnim čovjekom ne može da izađe. Matriks u matriksu.

Pokojni bosanski putopisac Zuko Džumhur imao je običaj da kaže kako čovjek koji živi u Bosni treba stalno imati dva spakovana kofera, kako bi bio uvijek spreman na bijeg. Čini se da u toj njegovoj tvrdnji nažalost ima dosta istine i da se ona može činiti veoma racionalnom, međutim, rijetko kome pada na pamet da odredi pozadinu ove istine a pogotovo da pokuša da promijeni nešto u tome. Promijeniti nešto, podrazumjevalo bi promjenu svijesti ne samo kod drugih, nego i kod samog sebe; a ni jedno ni drugo čovjeku nije lako.

Ljude koji su nacionalno, vjerski itd... međusobno podijeljeni u nekoliko “različitih” tabora, nije teško izmanipulisati da se okrenu jedni protiv drugih, kad god je to manipulatorima u interesu.

Da li se nešto može promjeniti, govoreći sa stanovišta ljudskog bića koje ima dušu?!

Objektivno gledajući, većina ljudi danas je mentalno programirana u smislu vjerskih, nacionalnih i drugih programa, i njih kao takve ni u kom slučaju ne treba ni pokušavati deprogramirati, jer je to skoro nemoguće. Svi oni su već odavno racionalizovali sve prednosti svog mentalnog programa i pripadnosti svojoj vjerskoj i nacionalnoj grupi. Njihovo stanje svijesti je rezultat toga kako su oni koristili svoj um i svoju slobodnu volju. Svaki pokušaj njihovog deprogramiranja podrazumjevao bi jednu nasilnu radnju koja istovremeno podrazumjeva i kršenje njihove slobodne volje. S tim u vezi, sudbina koju će ti ljudi imati biće i u skladu sa stanjem njihove svijesti. Međutim, problem je u tome što posljedice tog njihovog stanja svijesti mogu da budu pogubne po one koji su u svemu ovome ostali koliko toliko trijezni.

Religiozni, nacionalni i drugi mentalni programi služe kao preduslov i temelj za međuljudske sukobe. Oni su često razlog zašto zaziremo jedni od drugih. Oni su bomba koja se aktivira uz pomoć jednog daljinskog upravljača, koji se nalazi u rukama onih koji su nam te programe nametnuli.

Činjenica jeste da stanje svijesti većine ljudi diktira ono šta spada, a šta - ne, u tzv. “koncenzus realnost” i da se mnogi kojima ta ‘koncenzus realnost’ ne odgovara osjećaju kako zarobljenim u njoj, tako i nemoćnim da iz nje izađu. To istovremeno podrazumjeva i učestvovanje u svim ovim ‘igrama bez granica’ protiv njihove volje.

S druge strane, ako čovjek u njima učestvuje to je jedna indikacija da, bez obzira na sve, on još uvijek ‘čvrsto spava’, bez obzira što mu se na momente čini da je budan.

Tako, ukoliko nismo zadovoljni sa situacijom u kojoj se nalazimo i ukoliko tu situaciju malo bolje tj. poštenije proanaliziramo, vidjećemo da smo sami sebe doveli u nju, bez obzira na sve ‘racionalne’ isprike koje se veoma lako mogu naći.

“New-age filozofija propovjeda da smo mi ti koji stvaraju svoju vlastitu realnost, međutim, mada u toj tvrdnji ima dosta istine, činjenica je da u praksi to nije ni toliko lako, niti jednostavno.

Danas ima dosta onih koji su u situaciji da moraju stvarati svoju vlastitu realnost u tzv. “koncenzus realnosti”, s kojom oni sami nemaju mnogo toga zajedničkog. Da bi stvarali svoju vlastitu realnost, oni moraju da ‘apsolviraju’ koncenzus realnost kao i mentalni sklop prosječnog čovjeka koji toj realnosti pripada, te da se ponašaju u skladu s tim. U suprotnom, oni će se naći pod udarom “djece matriksa”, koja su kao takva programirana da štite ovaj ‘koncenzus realitet’.

Podrumaši

Ukoliko bi stanje u kojem se nalazimo uporedili sa onim podrumom, veoma lijepo predstavljenim u Kusturicinom filmu Podzemlje, onda možemo reći da mi imamo određenog uticaja u stvaranju svoje vlastite realnosti u sklopu ‘koncenzus realnosti’ koja vlada – u podrumu.

Tako, sve dok nismo u stanju da proširimo svoju svijest do određenog stepena koji će nam biti dovoljan da definišemo granice podruma, njegove slabe tačke i ‘procjepe’ u zidovima kroz koje bi eventualno mogli izaći napolje; sve dok ne saznamo dovoljno o tome šta se napolju nalazi i u kakvoj situaciji ćemo se zadesiti kada izađemo; sve dok ne skupimo dovoljno znanja o vanjskom realitetu što bi nam trebalo pomoći da se tamo lakše snađemo i opstanemo; nama preostaje da u sklopu podruma u kojem se nalazimo obezbjeđujemo svoj opstanak i uslove za učenje.

Sve te aktivnosti moraju se obavljati u skladu sa datom situacijom koja vlada u podrumu. Nama će pri svemu tome biti jasno kako većina podrumaša razmišlja, pa stoga će to imati uticaja i na naše ponašanje u interakciji s njima. Mi smo do sada u podrumu imali prilke da u mnogo navrata učestvujemo u podrumskim ‘igrama bez granica’, svojevremeno smo progutali i podrumsku istoriju specijalno dizajniranu za podrumaše; vjerovali smo u sve ‘istine’ u koje su podrumaši trebali da vjeruju i ponašali smo se kao što je to činila i većina drugih podrumaša.

Mnogi od nas su kod izbijanja sukoba u okviru podrumu uzimali učešća u njima kao i većina drugih mentalno ograničenih, tj. programiranih podrumaša, dok su se neki sklanjali u dijelove podruma koji tim sukobima nisu bili toliko intezivno zahvaćeni. Većina katastrofa i trauma koje smo doživljavali i zadobijali u podrumu bile su prouzrokovane od strane ljudi ili onih koji ljudima manipulišu, mada bi se neke, kao npr. zemljotresi, mogle u većini slučajeva pripisati prirodi.

Iz nedavnog slučaja zemljotresa kod ostrva Sumatre i razornog talasa koji je nakon njega usljedio, oni koji su tu stvar malo bolje istražili, mogli su saznati kako su se divlje životinje na vrijeme povukle na sigurna područja i nisu stradale od talasa, kao što je to bio slučaj s ljudima. U nekim područjima su npr. slonovi čak i spasili veliki broj ljudi tako što su ih upozorili na nadolazeću katastrofu, a neke čak i prenjeli na sigurno. Svijest mnogih divljih životinja je u skladu sa sviješću planete/prirode, tako postoje i ‘mehanizmi’ na osnovu kojih životinje bivaju na vrijeme upozorene da se sklone sa određenih područja koja će biti zahvaćena nekom kataklizmom.

Čudnim “slučajem”, film Podzemlje upravo tako i počinje. Životinje u beogradskom zološkom vrtu su predosjetile dolazeću katastrofu, međutim, s obzirom da su bile zatvorene od strane ljudi u željezne kaveze, većina njih nije bila u stanju da izbjegne tu nesreću, te su morale da podjele sudbinu ljudi, čiji su kavezi većinom – mentalne prirode i nevidljivi golim okom.

“Nojev sindrom” je prirodna osobina životinja. One nisu u stanju da racionalizuju taj osjećaj, međutim, one ga slušaju bez pogovora, adekvatno reaguju na njega i izmještaju se na sigurno, bilo da je nepogoda prouzrokovana od strane ljudi ili prirode. Kod životinja ne postoji “wishful thinking.” One su u stanju da vide objektivnu realnost bolje od nas. Mi smo se od prirode udaljili što smo god više mogli. Istovremeno patimo od iluzije da smo u stanju da je kontrolišemo a kontrolisati nismo u stanju ni sami sebe.

Svako ozbiljnije ezoteričko učenje nalaže nam da prvo upoznamo sami sebe, međutim, mi ne samo da mislimo da poznajemo sami sebe, nego se ne ustežemo da sudimo drugima kad god se za to ukaže prilika.

Tako, slijepci sude slijepcima.

Mudri ljudi uče na greškama drugih; pametni ljudi uče na svojim vlastitim greškama, dok se za one koji su mentalno retardirani istorija stalno ponavlja. Stoga nije nikakvo čudo zašto se istorija u našem podrumu stalno ponavlja. Ona će se ponavljati sve dotle dok iz nje nešto ne naučimo. Naravno, postoji vjerovatnoća da ni to ne može trajati “do vijeka”. Bliži se kraj “školske godine” u kojoj smo imali dovoljno vremena da korištenjem svog uma i slobodne volje savladamo predviđeno gradivo i stvorimo uslove za prelazak u jedan viši razred.

Vrlo je moguće da će naši završni ispiti biti veoma interesantni i uzbudljivi, jer kako se čini, dolaze vremena kada će “jevreji” postati svi oni koji se počnu odupirati ovim ratovima i bezumnom uništavanju ljudi, imovine i prirodne okoline, bilo pod kojim izgovorom da se to radi.

Dolaze vremena kada će ‘svjetska vlada,’ koja već odavno postoji u tajnosti, nakon režiranja oružanih sukoba i terorističkih akata stvoriti kritičnu masu straha kod ljudi, na osnovu koje će oni dobrovoljno predati u njihove ruke i ono malo slobode što im je preostalo, u zamjenu za njihovu “zaštitu”.

Dolaze vremena kada će se religije, ovakve kakve ih znamo ‘amalgamirati’ u jednu, koja bez obzira kako će se zvati i šta će propovijedati, takođe neće imati mnogo veze sa duhovnim istinama a pogotovo sa objektivnom realnošću.

Dolaze vremena kada će individualno ljudsko biće, nesvjesno sebe i objektivne realnosti, doći u opasnost da se pretvori u humanoidnog robota koji će misliti ono što mu se kaže da misli I ponašati se onako kako mu se kaže da treba da se ponaša. Možda će to biti i potpomognuto implantiranjem kojekavih mikročipova i propagacijom mikrotalasa određenih frekvencija, za koje je već odavno dokazano da imaju uticaja na rad čovjekovog mozga, odnosno, sposobnost kontrole njegove svijesti. Uostalom, ti talasi se već sada propagiraju.

Da li se sve to može spriječiti?

Da li je porodica Spielman mogla spriječiti okupaciju Poljske i Varšave? Da li sam ja mogao spriječiti rat na području bivše Jugoslavije? Da li se moglo spriječiti izbijanje nacizma u Njemačkoj? Šta god se do sada događalo, bez obzira koliko to bilo rezultat nečije manipulacije, psihopatije itd., dogodilo se zato što smo mi to dozvolili. Stanje naše svijesti je bilo na toj razini. Da li se nešto promjenilo?

Ono što “koliko-toliko-svjesno-ljudsko-biće” može, to je da radi u korist svoje vlastite sudbine, bez obzira na to o kakvim se spoljašnjim uslovima radilo. Na kraju krajeva, svako je odgovoran za svoje ponašanje.

Došla su vremena kada ljudska bića sa individualnom dušom moraju pod hitno da izađu iz zagrljaja sa organskim portalima i distanciraju se od svih ovih aktivnosti koje se poduzimaju u pravcu opšte dehumanizacije čovječanstva. Ukoliko nastavimo da igramo u istom kolu sa onima koji u svemu vide samo jedan tvrdi materijalni aspekt, doći ćemo u opasnost da ne izađemo napolje na vrijeme, jer kako se čini, ‘plesna dvorana’ samo što nije počela da gori. Oni koji ostanu i dalje da igraju u kolu, mogli bi doći u situaciju da izgore. Čini se da ipak postoje granice i za ove ‘igre bez granica’.

Dolaze vremena kada više neće ostati mnogo prostora za bijeg i kada ćemo morati ostati čvrsto na nogama, tamo gdje jesmo, zauzeti stav i upotrijebiti sve svoje znanje da se izborimo za realnost kakvu zaslužujemo a ne kakvu nam drugi nameću.

Dolaze vremena kada će “3D mjerila vrijednosti” za mnoge od nas prestati da postoje i koje mnogi od nas neće više ni težiti da ostvare, jer ćemo spoznati - istinska mjerila vrijednosti, koja s ovima, koja trenutno vladaju na ovoj planeti, nemaju mnogo veze. Tako ćemo napokon postati vlasnici svoje vlastite sudbine i tako ćemo napokon početi sami da definišemo realnost u kojoj želimo da živimo.

Veliki ciklus od 300 hiljada godina se zatvara. U njemu smo dali antropoidima sve od sebe da im u idućem krugu bude mnogo lakše u smislu njihovog dostizanja individualne duše. Mnogi od nas su, sa jednog višeg aspekta gledajući, dobrovoljno pristali da ovdje prožive mnoge svoje živote, kao programirane individue, jer je to bio jedini način da podnesemo sve što je trebalo da podnesemo, da naučimo sve što je trebalo da naučimo i da ostvarimo sve što je trebalo da ostvarimo. Sa nekog višeg aspekta gledajući, pristali smo da budemo i neka vrsta baterije, odnosno, ‘generatora’ za proizvodnju i isporučivanje emotivne energije onima koji ne mogu da opstanu bez nje.

Dolaze vremena za buđenje ljudskih bića sa individualnom dušom i našeg rastanka sa organskim portalima i tzv. ‘silama mraka’. Za mnoge od nas buđenje će biti bolno jer će to ovisiti o tome koliko je ko duboko zaglibio u iluziji, odnosno, koliko ko poistovjećuje ovu ‘koncenzus realnost’ sa – objektivnom realnošću. Mi još uvijek imamo svoju slobodnu volju, kao i jednu veliku odgovornost za to - KAKO ćemo da je KORISTIMO.

U predstojećim vremenima, jedino što se očekuje od ljudi sa individualnom dušom, to je - da je oni – demonstriraju, i to - nikome drugom - do sebi samima. Za demonstraciju naše duše nikada nećemo imati bolju priliku nego što je to sada, u ovom momentu. Naravno, ukoliko je već nismo izgubili.

Neki već sada spoznaju da nema te sile koja ih može natjerati da uzmu učešća u nekom konfliktu protiv drugih ljudskih bića, niti da ga opravdavaju. Da manipulišu druge i nanose im bilo kakvu bol. Mnogi su već sada svjesni da ne postoji ni jedan racionalni razlog za međuljudske sukobe. Ima nas već sada mnogo koji sebe vidimo dijelom jedne veće cjeline.

Neki od nas su se već sjetili svog istinskog porijekla i multidimenzionalnosti svog bića a mnogi od nas će to takođe uskoro spoznati.

Tako su mnogi od nas već počeli spoznavati da njihova ličnost nema nikakve veze sa njihovom suštinom, istinskim Ja ili dušom, te su se počeli i ponašati u skladu s tim.

Kad čovjek počne da da stvara vezu sa svojom dušom, onda ćemu i sve rjeđe i rjeđe padati na pamet pitanje: “A šta ja da radim!?” Ukoliko mu jedno takvo pitanje i padne na pamet, odgovor će mu odmah stići, naravno, od strane njegove duše. Međutim, samo to nije dovoljno, bitno je da se na te impulse adekvatno i REAGUJE, da se sve to SPROVEDE i u praksi. Tu negdje počinje i rođenje istinskog ljudskog bića.

---