Nojev Sindrom

Skupljanje znanja istovijetno je - punjenju auta gorivom. Brzina se postiže njegovom - UPOTREBOM.

(Cassiopaeans)


Još iz davne samerske civilizacije potekla je jedna priča o čovjeku kojeg je ”bog” upozorio da se sprema kataklizma, te da na vrijeme poduzme određene mjere kako bi izbjegao tu katastrofu. U samerskoj verziji te priče, glavni junak se zvao Ziadsutra, nešto kasnije, u vavilonskoj, on je bio poznat po imenu Utnapištim a tu priču su takođe kasnije posudili i autori Biblije, s tim što su oni Utnapištima nazvali Nojem.

Simbolika cijele priče je u tome da kada čovjek prati određene znakove i intuiciju, on može da primjeti kada se u oblasti u kojoj živi sprema neka katastrofa. Tako oni koji obraćaju pažnju na realnost, slušaju onaj ‘unutrašnji glas’ i adekvatno reaguju, imaju dobre šanse da opstanu, dok oni koji su ignorantni, pa čak i ismijavaju one koji nešto poduzimaju, postaju na kraju žrtve te iste katastrofe. Tako čovjekova sposobnost da primjeti te “znakove pored puta” kao i adekvatnost njegove reakcije, zavise od razvojnog stepena njegove svijesti.

Jedan od razloga zašto mnogo ljudi nije u stanju da vidi šta se objektivno događa oko njih je tzv. “wishful thinking,” što bi se moglo prevesti kao razmišljanje u skladu s vlastitim željama (tješenje samog sebe?!) ili neka vrsta onoga - “što je babi milo – to joj se i snilo”. To je čovjekova prirodna karakteristika da sačuva integritet iluzije u kojoj živi od vanjskih uticaja. Stoga, ljudi imaju tendenciju da se stalno tješe. Oni pri tome neće (ili ne mogu?!) da vide ono što im se događa ispred nosa, a ako i vide, onda nemaju tendenciju da to objektivno i tumače. Sama objektivna interpretacija podrazumjevala bi i određenu reakciju s njihove strane, što često podrazumjeva i neke ‘drastičnije’ promjene u njihovoj svijesti i životu. A čovjek se upravo ne boji ničega više od - promjena.

U vezi s tim, pomenuo bih film Romana Polanskog, Pijanista (The Pianist), koji prikazuje događaje u Varšavi na početku Drugog Svjetskog Rata iz ugla jedne jevrejske porodice, u kojoj je glavni lik poznati poljski pijanista Spielman.

Njemci su okupirali Poljsku i u Varšavi se situacija pogoršava iz dana u dan, pogotovo za Jevreje. Videći sta se događa, neki članovi porodice Spielman dolaze do zaključka da trebaju da bježe iz Poljske, međutim, neki od njih su za to da se ostane jer “postoje dobre šanse da će se situacija popraviti”. Jedna od njih je i “vijest” da će Englezi uskoro intervenisati u korist Poljske. Najači zagovornik ideje da se ostane, bio je i sam pijanista Spielman. Čak bi se moglo reći, da bi cijela njegova familija napustila Poljsku, da se on složio sa tim.

Radilo se o jednoj dobrostojećoj porodici, koja se teško mirila sa pomisli da izgubi sav onaj luksuz i životni stil kojeg su do tada imali. Tada je kod članova porodice preovladao onaj “wishful thinking”. Vidjeli su većinom ono što je “obećavalo” promjene na bolje, dok istovremeno nisu htjeli da vide objektivnu realnost, a to je da se situacija iz dana u dan sve više pogoršava i da im se sprema zla sudbina ukoliko adekvatno ne reaguju.

Tako je došao momenat kada su se svi Jevreji morali kao takvi javno da deklarišu, da nose na rukavu žutu traku, da im se zabrani pristup javnim mjestima, da ih se počne iseljavati iz stanova i prebacivati u jedan dio grada specijalno namjenjen za njih (geto), pa da se oko tog dijela grada uskoro počne zidati jedan veliki zid; da jedan po jedan članovi familije ostaju bez posla, itd. itd., dok su svi oni istovremeno pokušavali da glume neku vrstu normalnog života, sve dok nije došao red na njih da ih pokupe i pošalju u logor. Pijanista Spielman je svirao u zgradi Radio Varšave dok su padale granate, sve do momenta kada je jedna od njih oštetila prostorije radija do te mjere kada se više nije moglo svirati. Kada se to dogodilo, bilo je kasno da se napusti i grad i država.

Na kraju su svi članovi porodice Spielman, nakon mnogo patnje i pokušaja preživljavanja, završili u nacističkom logoru. Sam Spielman, pijanista, nakon što je ostao bez posla, kuće i porodice, proveo je cijelo vrijeme dok je trajao rat, sakrivajući se i pokušavajući da spasi svoj goli život, što mu je na kraju pošlo za rukom.

Znači, iako su svi znakovi predstojeće katastrofe bili tu, ljudi su se pravili da ih ne vide ili su se trudili da ih tumače kako im najviše odgovara. To naravno, sa objektivnom realnošću nema nikakve veze.

Na ovom primjeru se može vidjeti da su oni čije su odluke zavisile od drugih, lošije prošli od onoga od koga su njihove odluke zavisile. Takvih primjera ima bezbroj jer se to većinom tako događa kad god svoju vlastitu sudbinu stavljamo u tuđe ruke.

Kad god svoju vlastitu sudbinu stavljamo u tuđe ruke, bilo da se radi o ‘rukama’ nacionalnih lidera, vjerskih vođa, nebeskih entiteta ili kojekakvih drugih ‘spasitelja’ poznatih pod raznoraznim imenima, – nemamo pravo da se žalimo na konsekvence.

Slična stvar se i meni svojevremeno dogodila kada sam se zadesio u Hrvatskoj neposredno prije početka rata. Jedan od mojih tadašnjih mentalnih programa bio je ‘YU-patriotizam’. Kada sam se zaposlio tamo, sve je odlično krenulo, dobio sam kuću od firme, koju sam lijepo namjestio, auto, dobru platu, jednom riječju, kako se samo poželjeti može. Tako, kada su se počeli pojavljivati znakovi koji ukazuju da veselju dolazi kraj, ja nisam htio da ih vidim ili sam ih tumačio onako kako je to meni najviše odgovaralo.

Na oružane sukobe koji su izbili na samo 200 km od područja gdje sam stanovao, gledao sam kao da se događaju tamo negdje na Srednjem Istoku, i bio sam siguran kako se radi samo o jednom manjem konfliktu koji će se brzo riješiti jer “ljudi nisu toliko ludi da međusobno zarate”. (Kasnije se ispostavilo da ljudi mogu biti ludi više nego što je normalan čovjek u stanju zamisliti.) U svakom slučaju, ja nisam ni pomišljao o povratku nazad u Bosnu, jer bi to podrazumjevalo ostaviti posao, imovinu, prijatelje itd. Čovjek nakon određenog vremena provedenog negdje, često postane i emocionalno vezan za mjesto i ljude.

Tako sam propustio da na vrijeme napustim područje gdje sam živjeo, pokušavajući da zadržim ono malo što sam do tada stekao. Međutim, uskoro je nastala situacija kada više nisam mogao da izađem a jedina preokupacija mi je bila da sačuvam živu glavu. Objektivne realnosti postao sam svjestan tek kada su granate počele padati oko mene i kada je narod počeo da gine.

U situaciji kada počne rat, prvo je pravilo: “ako nisi s nama, onda si protiv nas”. Ne postoji opcija da čovjek ostane neutralan. Ukoliko pokušaš ostati neutralan, onda imaš dva neprijatelja. Srećom, sama priroda posla kojeg sam radio pripomogla je da se ne nađem u situaciji da direktno učestvujem u oružanim sukobima. Nakon nekoliko mjeseci, pojavila se i prilika da napustim taj region, koju naravno, nisam propustio.

U Sarajevu sam zatekao situaciju istu kao što je bila u Hrvatskoj pred rat, s tim što su se tamo mogle primjetiti tri, a ne dvije strane; jedni “za mir” i izlazak iz Jugoslavije, drugi “za mir” i ostanak u Jugoslaviji, treći, “za mir” i ko zna za šta. Sama situacija sa političarima-mediokritetima (mahom: PSIHOPATAMA) u kombinaciji sa vođama vjerskih zajednica-mediokritetima (mahom: PSIHOPATAMA), - nije mnogo obećavala. Međutim, njihovi sljedbenici su od njih mnogo očekivali a na kraju su prošli onako kako sljedbenici obično i prolaze.

Čini mi se nikad više ljudi nije bilo na ulicama, nego što je to bilo u Sarajevu, pred rat. Kao da su ljudi podsvjesno osjećali nadolazeću katastrofu te su intenzivnim druženjem pokušavali da rastjeraju ili bar amortizuju strah. Svi su bili u potrazi za dobrim vijestima a istovremeno slijepi za objektivnu realnost.

Svi znakovi su bili tu, s tim što ja nisam više bio entuzijasta. Tako kada sam u razgovoru sa poznanicima, roditeljima i prijateljima govorio kako mislim da će izbiti rat i da se spremam da napustim Bosnu, to je bilo uglavnom okarakterisano s njihove strane kao nešto što nema nikakvog osnova (jer će se političari sigurno dogovoriti) ili kao obični pesimizam. Optimizam kao stanje svijesti nije ništa bolji od pesimizma, oboje su u većini slučajeva podjednako daleko od objektivne realnosti.

Tako su neki ostali u Sarajevu čisto iz optimizma, drugi iz raznih drugih razloga. Jedan moj prijatelj se takođe odlučio da izađe, međutim, njegova supruga nije htjela ni da čuje, pošto je njena karijera u jednoj od poznatijih sarajevskih firmi upravo bila u usponu.

Kada se grad zatvorio i kada je bilo kasno da se napusti, većini onih koji su se tamo zadesili ostalo je jedino da izaberu stranu kojoj će se prikloniti, ukoliko su i za to imali vremena. Tako su ‘svoju’ stranu morali izabrati i oni koji objektivno ni na jednoj strani nisu vidjeli ‘anđele’.

(Crno-bijela tehnika posmatranja i raspoznavanja snaga ‘mraka’ i ‘svjetlosti’ postoji samo u – medijima, odnosno, - ratnim filmovima).

Supruga mog prijatelja naravno nije dugo ostala da radi i gradi svoju karijeru, jer se njena firma ubrzo zatvorila, nakon početka ratnih aktivnosti. Od karijere nije bilo više ništa, isto kao ni od izlaska iz grada. Doduše, nakon nekog vremena pojavila se prilika da neke žene izađu iz grada, koju ona nije propustila, dok je moj prijatelj ostao u gradu skoro do kraja rata, da gleda odakle se vedri. Klasična priča.

Tako bi se, s jedne strane, moglo reči da mnogi ljudi pod uticajem drugih propuštaju priliku da izbjegnu neku katastrofu, odnosno, adekvatno da reaguju, a s druge strane, oni su sami, u suštini, odgovorni za sve posljedice koje su nastale kao rezultat toga. Uostalom, i to su lekcije koje se moraju naučiti.

Građanski rat,- bitka između istih ljudi, samo različito mentalno programiranih. Bilo koji rat, - sukob između istih ljudi, samo različito programiranih. To naravno ne važi samo za Bosnu, nego za cijeli svijet.

Ratovi, građanski pogotovo, su pozornica na kojoj organski portali dolaze do izražaja. Oni tada dobivaju svojih “pet minuta”. Lopovi i psihopate preko noći postaju patriote i često počinju da vode glavnu riječ (naravno, oni i dalje ne prestaju da kradu ili “pljene,” kad god se za to ukaže prilika). Nakon onog čuvenog: “ko nije sa nama, taj je protiv nas”, svi koji su se zadesili na određenom području moraju uzeti direktnog ili indirektnog učešća u “igrama bez granica”.

Čovjek ne može više da opstane kao neutralan, a organski portali su ti koji uglavnom diktiraju principe i pravila ponašanja. Ljudsko biće sa individualnom dušom u tim momentima postaje turbo-generator emocionalne energije kojom napaja naše ‘svevišnje gospodare’ koji nastanjuju “sprat” iznad našeg, - i s kojeg oni manipulišu naš svijet. ‘Svevišnji gospodari’ kontrolišu organske portale; a ljudskim bićima sa individualnom dušom, koja takođe nisu imuna na mentalne programe, ostaje samo da mentalnom gimnastikom intelektualno racionalizuju stvar i svoje učešće u ‘igrama bez granica’. Naravno, ako ih prežive.

Obrazuje se jedan, na prvi pogled, - ‘začarani krug’, zatvoren sistem ili ‘mašina’, iz koje ono što se podrazumjeva pod normalnim čovjekom ne može da izađe. Matriks u matriksu.

Pokojni bosanski putopisac Zuko Džumhur imao je običaj da kaže kako čovjek koji živi u Bosni treba stalno imati dva spakovana kofera, kako bi bio uvijek spreman na bijeg. Čini se da u toj njegovoj tvrdnji nažalost ima dosta istine i da se ona može činiti veoma racionalnom, međutim, rijetko kome pada na pamet da odredi pozadinu ove istine a pogotovo da pokuša da promijeni nešto u tome. Promijeniti nešto, podrazumjevalo bi promjenu svijesti ne samo kod drugih, nego i kod samog sebe; a ni jedno ni drugo čovjeku nije lako.

Ljude koji su nacionalno, vjerski itd... međusobno podijeljeni u nekoliko “različitih” tabora, nije teško izmanipulisati da se okrenu jedni protiv drugih, kad god je to manipulatorima u interesu.

Da li se nešto može promjeniti, govoreći sa stanovišta ljudskog bića koje ima dušu?!

Objektivno gledajući, većina ljudi danas je mentalno programirana u smislu vjerskih, nacionalnih i drugih programa, i njih kao takve ni u kom slučaju ne treba ni pokušavati deprogramirati, jer je to skoro nemoguće. Svi oni su već odavno racionalizovali sve prednosti svog mentalnog programa i pripadnosti svojoj vjerskoj i nacionalnoj grupi. Njihovo stanje svijesti je rezultat toga kako su oni koristili svoj um i svoju slobodnu volju. Svaki pokušaj njihovog deprogramiranja podrazumjevao bi jednu nasilnu radnju koja istovremeno podrazumjeva i kršenje njihove slobodne volje. S tim u vezi, sudbina koju će ti ljudi imati biće i u skladu sa stanjem njihove svijesti. Međutim, problem je u tome što posljedice tog njihovog stanja svijesti mogu da budu pogubne po one koji su u svemu ovome ostali koliko toliko trijezni.

Religiozni, nacionalni i drugi mentalni programi služe kao preduslov i temelj za međuljudske sukobe. Oni su često razlog zašto zaziremo jedni od drugih. Oni su bomba koja se aktivira uz pomoć jednog daljinskog upravljača, koji se nalazi u rukama onih koji su nam te programe nametnuli.

Činjenica jeste da stanje svijesti većine ljudi diktira ono šta spada, a šta - ne, u tzv. “koncenzus realnost” i da se mnogi kojima ta ‘koncenzus realnost’ ne odgovara osjećaju kako zarobljenim u njoj, tako i nemoćnim da iz nje izađu. To istovremeno podrazumjeva i učestvovanje u svim ovim ‘igrama bez granica’ protiv njihove volje.

S druge strane, ako čovjek u njima učestvuje to je jedna indikacija da, bez obzira na sve, on još uvijek ‘čvrsto spava’, bez obzira što mu se na momente čini da je budan.

Tako, ukoliko nismo zadovoljni sa situacijom u kojoj se nalazimo i ukoliko tu situaciju malo bolje tj. poštenije proanaliziramo, vidjećemo da smo sami sebe doveli u nju, bez obzira na sve ‘racionalne’ isprike koje se veoma lako mogu naći.

“New-age filozofija propovjeda da smo mi ti koji stvaraju svoju vlastitu realnost, međutim, mada u toj tvrdnji ima dosta istine, činjenica je da u praksi to nije ni toliko lako, niti jednostavno.

Danas ima dosta onih koji su u situaciji da moraju stvarati svoju vlastitu realnost u tzv. “koncenzus realnosti”, s kojom oni sami nemaju mnogo toga zajedničkog. Da bi stvarali svoju vlastitu realnost, oni moraju da ‘apsolviraju’ koncenzus realnost kao i mentalni sklop prosječnog čovjeka koji toj realnosti pripada, te da se ponašaju u skladu s tim. U suprotnom, oni će se naći pod udarom “djece matriksa”, koja su kao takva programirana da štite ovaj ‘koncenzus realitet’.

Podrumaši

Ukoliko bi stanje u kojem se nalazimo uporedili sa onim podrumom, veoma lijepo predstavljenim u Kusturicinom filmu Podzemlje, onda možemo reći da mi imamo određenog uticaja u stvaranju svoje vlastite realnosti u sklopu ‘koncenzus realnosti’ koja vlada – u podrumu.

Tako, sve dok nismo u stanju da proširimo svoju svijest do određenog stepena koji će nam biti dovoljan da definišemo granice podruma, njegove slabe tačke i ‘procjepe’ u zidovima kroz koje bi eventualno mogli izaći napolje; sve dok ne saznamo dovoljno o tome šta se napolju nalazi i u kakvoj situaciji ćemo se zadesiti kada izađemo; sve dok ne skupimo dovoljno znanja o vanjskom realitetu što bi nam trebalo pomoći da se tamo lakše snađemo i opstanemo; nama preostaje da u sklopu podruma u kojem se nalazimo obezbjeđujemo svoj opstanak i uslove za učenje.

Sve te aktivnosti moraju se obavljati u skladu sa datom situacijom koja vlada u podrumu. Nama će pri svemu tome biti jasno kako većina podrumaša razmišlja, pa stoga će to imati uticaja i na naše ponašanje u interakciji s njima. Mi smo do sada u podrumu imali prilke da u mnogo navrata učestvujemo u podrumskim ‘igrama bez granica’, svojevremeno smo progutali i podrumsku istoriju specijalno dizajniranu za podrumaše; vjerovali smo u sve ‘istine’ u koje su podrumaši trebali da vjeruju i ponašali smo se kao što je to činila i većina drugih podrumaša.

Mnogi od nas su kod izbijanja sukoba u okviru podrumu uzimali učešća u njima kao i većina drugih mentalno ograničenih, tj. programiranih podrumaša, dok su se neki sklanjali u dijelove podruma koji tim sukobima nisu bili toliko intezivno zahvaćeni. Većina katastrofa i trauma koje smo doživljavali i zadobijali u podrumu bile su prouzrokovane od strane ljudi ili onih koji ljudima manipulišu, mada bi se neke, kao npr. zemljotresi, mogle u većini slučajeva pripisati prirodi.

Iz nedavnog slučaja zemljotresa kod ostrva Sumatre i razornog talasa koji je nakon njega usljedio, oni koji su tu stvar malo bolje istražili, mogli su saznati kako su se divlje životinje na vrijeme povukle na sigurna područja i nisu stradale od talasa, kao što je to bio slučaj s ljudima. U nekim područjima su npr. slonovi čak i spasili veliki broj ljudi tako što su ih upozorili na nadolazeću katastrofu, a neke čak i prenjeli na sigurno. Svijest mnogih divljih životinja je u skladu sa sviješću planete/prirode, tako postoje i ‘mehanizmi’ na osnovu kojih životinje bivaju na vrijeme upozorene da se sklone sa određenih područja koja će biti zahvaćena nekom kataklizmom.

Čudnim “slučajem”, film Podzemlje upravo tako i počinje. Životinje u beogradskom zološkom vrtu su predosjetile dolazeću katastrofu, međutim, s obzirom da su bile zatvorene od strane ljudi u željezne kaveze, većina njih nije bila u stanju da izbjegne tu nesreću, te su morale da podjele sudbinu ljudi, čiji su kavezi većinom – mentalne prirode i nevidljivi golim okom.

“Nojev sindrom” je prirodna osobina životinja. One nisu u stanju da racionalizuju taj osjećaj, međutim, one ga slušaju bez pogovora, adekvatno reaguju na njega i izmještaju se na sigurno, bilo da je nepogoda prouzrokovana od strane ljudi ili prirode. Kod životinja ne postoji “wishful thinking.” One su u stanju da vide objektivnu realnost bolje od nas. Mi smo se od prirode udaljili što smo god više mogli. Istovremeno patimo od iluzije da smo u stanju da je kontrolišemo a kontrolisati nismo u stanju ni sami sebe.

Svako ozbiljnije ezoteričko učenje nalaže nam da prvo upoznamo sami sebe, međutim, mi ne samo da mislimo da poznajemo sami sebe, nego se ne ustežemo da sudimo drugima kad god se za to ukaže prilika.

Tako, slijepci sude slijepcima.

Mudri ljudi uče na greškama drugih; pametni ljudi uče na svojim vlastitim greškama, dok se za one koji su mentalno retardirani istorija stalno ponavlja. Stoga nije nikakvo čudo zašto se istorija u našem podrumu stalno ponavlja. Ona će se ponavljati sve dotle dok iz nje nešto ne naučimo. Naravno, postoji vjerovatnoća da ni to ne može trajati “do vijeka”. Bliži se kraj “školske godine” u kojoj smo imali dovoljno vremena da korištenjem svog uma i slobodne volje savladamo predviđeno gradivo i stvorimo uslove za prelazak u jedan viši razred.

Vrlo je moguće da će naši završni ispiti biti veoma interesantni i uzbudljivi, jer kako se čini, dolaze vremena kada će “jevreji” postati svi oni koji se počnu odupirati ovim ratovima i bezumnom uništavanju ljudi, imovine i prirodne okoline, bilo pod kojim izgovorom da se to radi.

Dolaze vremena kada će ‘svjetska vlada,’ koja već odavno postoji u tajnosti, nakon režiranja oružanih sukoba i terorističkih akata stvoriti kritičnu masu straha kod ljudi, na osnovu koje će oni dobrovoljno predati u njihove ruke i ono malo slobode što im je preostalo, u zamjenu za njihovu “zaštitu”.

Dolaze vremena kada će se religije, ovakve kakve ih znamo ‘amalgamirati’ u jednu, koja bez obzira kako će se zvati i šta će propovijedati, takođe neće imati mnogo veze sa duhovnim istinama a pogotovo sa objektivnom realnošću.

Dolaze vremena kada će individualno ljudsko biće, nesvjesno sebe i objektivne realnosti, doći u opasnost da se pretvori u humanoidnog robota koji će misliti ono što mu se kaže da misli I ponašati se onako kako mu se kaže da treba da se ponaša. Možda će to biti i potpomognuto implantiranjem kojekavih mikročipova i propagacijom mikrotalasa određenih frekvencija, za koje je već odavno dokazano da imaju uticaja na rad čovjekovog mozga, odnosno, sposobnost kontrole njegove svijesti. Uostalom, ti talasi se već sada propagiraju.

Da li se sve to može spriječiti?

Da li je porodica Spielman mogla spriječiti okupaciju Poljske i Varšave? Da li sam ja mogao spriječiti rat na području bivše Jugoslavije? Da li se moglo spriječiti izbijanje nacizma u Njemačkoj? Šta god se do sada događalo, bez obzira koliko to bilo rezultat nečije manipulacije, psihopatije itd., dogodilo se zato što smo mi to dozvolili. Stanje naše svijesti je bilo na toj razini. Da li se nešto promjenilo?

Ono što “koliko-toliko-svjesno-ljudsko-biće” može, to je da radi u korist svoje vlastite sudbine, bez obzira na to o kakvim se spoljašnjim uslovima radilo. Na kraju krajeva, svako je odgovoran za svoje ponašanje.

Došla su vremena kada ljudska bića sa individualnom dušom moraju pod hitno da izađu iz zagrljaja sa organskim portalima i distanciraju se od svih ovih aktivnosti koje se poduzimaju u pravcu opšte dehumanizacije čovječanstva. Ukoliko nastavimo da igramo u istom kolu sa onima koji u svemu vide samo jedan tvrdi materijalni aspekt, doći ćemo u opasnost da ne izađemo napolje na vrijeme, jer kako se čini, ‘plesna dvorana’ samo što nije počela da gori. Oni koji ostanu i dalje da igraju u kolu, mogli bi doći u situaciju da izgore. Čini se da ipak postoje granice i za ove ‘igre bez granica’.

Dolaze vremena kada više neće ostati mnogo prostora za bijeg i kada ćemo morati ostati čvrsto na nogama, tamo gdje jesmo, zauzeti stav i upotrijebiti sve svoje znanje da se izborimo za realnost kakvu zaslužujemo a ne kakvu nam drugi nameću.

Dolaze vremena kada će “3D mjerila vrijednosti” za mnoge od nas prestati da postoje i koje mnogi od nas neće više ni težiti da ostvare, jer ćemo spoznati - istinska mjerila vrijednosti, koja s ovima, koja trenutno vladaju na ovoj planeti, nemaju mnogo veze. Tako ćemo napokon postati vlasnici svoje vlastite sudbine i tako ćemo napokon početi sami da definišemo realnost u kojoj želimo da živimo.

Veliki ciklus od 300 hiljada godina se zatvara. U njemu smo dali antropoidima sve od sebe da im u idućem krugu bude mnogo lakše u smislu njihovog dostizanja individualne duše. Mnogi od nas su, sa jednog višeg aspekta gledajući, dobrovoljno pristali da ovdje prožive mnoge svoje živote, kao programirane individue, jer je to bio jedini način da podnesemo sve što je trebalo da podnesemo, da naučimo sve što je trebalo da naučimo i da ostvarimo sve što je trebalo da ostvarimo. Sa nekog višeg aspekta gledajući, pristali smo da budemo i neka vrsta baterije, odnosno, ‘generatora’ za proizvodnju i isporučivanje emotivne energije onima koji ne mogu da opstanu bez nje.

Dolaze vremena za buđenje ljudskih bića sa individualnom dušom i našeg rastanka sa organskim portalima i tzv. ‘silama mraka’. Za mnoge od nas buđenje će biti bolno jer će to ovisiti o tome koliko je ko duboko zaglibio u iluziji, odnosno, koliko ko poistovjećuje ovu ‘koncenzus realnost’ sa – objektivnom realnošću. Mi još uvijek imamo svoju slobodnu volju, kao i jednu veliku odgovornost za to - KAKO ćemo da je KORISTIMO.

U predstojećim vremenima, jedino što se očekuje od ljudi sa individualnom dušom, to je - da je oni – demonstriraju, i to - nikome drugom - do sebi samima. Za demonstraciju naše duše nikada nećemo imati bolju priliku nego što je to sada, u ovom momentu. Naravno, ukoliko je već nismo izgubili.

Neki već sada spoznaju da nema te sile koja ih može natjerati da uzmu učešća u nekom konfliktu protiv drugih ljudskih bića, niti da ga opravdavaju. Da manipulišu druge i nanose im bilo kakvu bol. Mnogi su već sada svjesni da ne postoji ni jedan racionalni razlog za međuljudske sukobe. Ima nas već sada mnogo koji sebe vidimo dijelom jedne veće cjeline.

Neki od nas su se već sjetili svog istinskog porijekla i multidimenzionalnosti svog bića a mnogi od nas će to takođe uskoro spoznati.

Tako su mnogi od nas već počeli spoznavati da njihova ličnost nema nikakve veze sa njihovom suštinom, istinskim Ja ili dušom, te su se počeli i ponašati u skladu s tim.

Kad čovjek počne da da stvara vezu sa svojom dušom, onda ćemu i sve rjeđe i rjeđe padati na pamet pitanje: “A šta ja da radim!?” Ukoliko mu jedno takvo pitanje i padne na pamet, odgovor će mu odmah stići, naravno, od strane njegove duše. Međutim, samo to nije dovoljno, bitno je da se na te impulse adekvatno i REAGUJE, da se sve to SPROVEDE i u praksi. Tu negdje počinje i rođenje istinskog ljudskog bića.

---